Уредништво: Духовна туберколоза у Патријаршији
петак, 29 мај 2015
КОХОВ БАЦИЛ
 

Већ деценијама, „православни“ екуменисти прихватају папску причу о папистичком и „православном“ плућном крилу Европе, на која, тобож, Европа дише. А где су „плућна крила“, ту је, наравно, и опасност од туберкулозе. И та духовна туберкулоза зове се папска јерес, од које се духовни организам суши и умире. У овом тренутку, у патријаршији у Београду налази се клицоноша опаке духовне болести, папин чауш кардинал Курт Кох, о коме смо известили читаоце још 25. маја 2012, између осталог и следећим информацијама:

Ватикан очекује резултате Свеправославног Сабора који је у припреми, а главни проблем за разматрање остаје примат папе, у чију су неопходност уверене обе стране, - рекао је кардинал Курт Кох на конференцији за штампу, која је одржана у току ходочашћа манастиру Ајнзиделн (најважније римокатоличко ходочасничко место у Швајцарској – нап. „Борба за веру“) у истоименом швајцарском граду“.                   

Ето шта је главни циљ екуменизма – уједињење свих под папом. То смо одувек знали. Кохов представник, кардинал Виљем Левада, 2010. је лепо рекао:„Циљ екуменизма је - уједињење са Римокатоличком црквом”.

Зашто је Кох дошао?

Нека се нико не вера - међу њима нема неслоге

Да би убеђивао челнике Београдске патријаршије да се сретну с папом Фрањом у Сарајеву, без обзира што се до краја 2015. очекује проглашење Степинца за универзалног католичког свеца.

А ко су главни преговарачи?

Зна се – патријарх екумениста и пацифиста, и „добар полицајац – лош полицајац“, владика бачки и митрополит црногорско – приморски, обојица носиоци папског крижа и прстена. Рекосмо ли ми вама, драги наши читаоци, да је њихов сукоб на Сабору био глума, да би се уклонили правоверни епископи? (овде: и овде:) Иста та двојица, плус бискуп Гргур, одређена су и у комисију за преговоре са одељеном православном браћом из Македоније, иако се зна да су они били кључне препреке у преговорима, и да је Иринеј бачки својевремено најжешће нападао руског амбасадора у Скопљу Асатура кад је овај говорио о томе да Руска Црква нуди посредовање у преговорима са Скопљем (било је то пре више од десет година).

И тако се наставља „игранка без престанка“.

Кохов бацил се шири међу екуменистима који су телом Срби, а духом папини крижоносци и прстенлије.       

А каква су била духовна „чада“ „блаженог им Алојзија“ (коју бестидни унијатски бискуп Буловић доживљава као браћу с којом ће бити у вечности – овде:)  кога Кох заступа у Београду, нека читалац прочита из књиге хрватског лекара др Николе Николића, објављене одмах после рата, која је и до данас забрањена, а сам Николић, иначе партизан, робијао на Голом отоку.            

 

1. FRA SOTONA FRA LJUDOŽDER

Od svoje žene, koja se prokrala iz Zagreba u Krapinu, gdje sam bio konfiniran u jesen 1941., doznao sam o monstruoznom zločinu, koji je neki katolički svećenik izveo nad školskom djecom u selima oko Banje Luke. Taj je svećenik u uniformi ustaše upao u osnovnu školu s još nekoliko ustaša i pozvao učiteljicu, da od­voji na jednu stranu katoličku i muslimansku, a na drugu pravo­slavnu djecu. Preplašena je učiteljica to učinila. Djeca su stajala u dva razmaknuta reda i gledala jedni druge licem u lice.

Tada je taj ustaša rekao katoličkoj i muslimanskoj djeci: »Djeco, gledajte!« Izvadio nož i počeo klati pravoslavnu djecu pred očima njihovih katoličkih i muslimanskih drugova. Nastao je neopisiv vrisak djece. Katolička i muslimanska su djeca u stra­hovitoj panici nazivala majku i oca, pobjegla kući. Učiteljica je pala polumrtva. Pravoslavna su djeca bila poklana. Neka su još bila nedoklana te su bježala, gušeći se u smrtnom strahu, s gole­mom ranom na vratu, po školi i po hodnicima.

Iza te grozne priče nisam mogao više gledati nikakvu ustašku pojavu bez vidljiva osjećaja duboke mržnje i prezira, što nisam mogao ni na licu sakriti. Teško mi je bilo uopće suzdržavati se, a da mi se na licu ne vidi izražaj duboke odvratnosti i prezira. Tako sam zaista i prolazio pokraj njih, premda su me prijatelji u Krapini upozoravali, neka sakrijem svoje uzbuđenje.

Stalno je u meni kopkala misao, da saznam, kako se zove ta okrutna zvijer, kako izgleda. Osjećao sam želju, da vidim izbliza to nakazno biće.

Žena mi je saopćila, kad je drugi put došla, da je taj ubojica glavom fratar Filipović iz Jajca.

Kad sam koncem 1943. bio u Jajcu, uznastojao sam na sve moguće načine da pokupim  što više podataka o toj zvijeri fra Filipoviću, da te podatke prikupim u gradu, u kojem je ta zvijer ugledala ovaj svijet, gdje je rasla i živjela.

Evo što sam doslovno zapisao u svoj ratni dnevnik.

»Prođosmo pokraj velike pogorjele kuće. Tu je žandarme­rija. Vlasništvo gazde Ante Filipovića, oca onog odroda i ma­sovnog ubojice fratra Filipovića iz Jasenovca, aliter Majstorovića. U toj su se zgradi vršila ubojstva Srba, Hrvata i muslimana i strašno mučenje komunista. Fra Ljudožderov otac iznajmio je kuću za isti onakav posao, koji mu obavlja i njegov sin u Jase­novcu. Ostavivši golemo imanje u Jajcu, preselio se u Vinkovce. Zaposjeo je milijunski vrijednu trgovinu nekog Židova, kojega je netko, možda baš njegov sin, zaklao.

Danas sam doznao neke detalje o onom strašnom besprimjerno zvjerskom pokolju pravoslavne školske djece u selu blizu Banje Luke (Krivaja). Učiteljica je bila u tom selu sestra Mara »Mila« Stipe Šunjića. Lično je poznam. Čini mi se, da sam je, štoviše, liječio. To je zdrava i jedra crnka, vrlo odrešita i energična.

Obučen u fratarski habit ušao je Filipović u razred s ustaškom kapom na čelu, u pratnji nekoliko ustaša. Tražio je od nje da od­voji pravoslavnu djecu od katoličke i muslimanske. Kad je to uči­nila, ne sluteći ništa zlo, on je poklao pravoslavnu djecu na oči­gled i vrisak malih drugova. Djeca su trčala s prerezanim vrato­vima po razredu iznakažena lica od boli i straha. Mara Šunjić nervno je i duševno oboljela, i još i ovih dana sva dršće. Ostala su djeca poludjela od užasa. Od Mare, zdrave i jake djevojke, ostala je ruina.

Tog je dana taj ljudožder u svećeničkom odijelu poklao »ad maiorem Dei gloriam« na stotine pravoslavne muške i ženske djece u okolnim selima. Sigurno ne postoji u povijesti čovječanstva veći krvolok, koji je svojom rukom, lično toliko ljudi poklao i pobio.

Fra Filipoviću je bilo kršteno ime Mirko, a fratarsko fra Tomislav.

Njegov je otac bio stalno namršten, mrzovoljan, nitko ga nije volio.

Dana 4. X. 1943. pregledao sam bolesno dijete nekom jajačkom građaninu. Tom sam prilikom doznao, da je on rođak fra Sotone Filipovića. Pričao sam mu o njemu.

To nije on! Prosto ne mogu da vjerujem. Takvo što ni najstrašnija fantazija nije mogla zamisliti.

On je branio svog rođaka, jer nije mogao vjerovati, da je takav odrod.

   Tako oko 30–35 godina, plav, jače donje vilice, ćelava tjemena, s prorijetkom kosom, srednjeg stasa itd. opisivao sam mu fra Sotonu.

Da, mogao bi biti.

Sinulo mi je, da ga zapitam, da li on ima kakvu fotogra­fiju fra Filipovića.

Kad biste imali kakvu njegovu fotografiju, onda bih vam odmah rekao.

Imamo! Daj, ženo, donesi.

Žena je donijela fotografiju iz vremena, kad je fra Sotona služio prvu misu.

On, to je on, on!

Nemoguće! On? Zar zbilja?

   On! On! Glavom on. Dajte mi ovu fotografiju mjesto nagrade za liječenje.

  Uzmite, uzmite! I ne treba mi vražje lice u kući.

Poklonio mi je tu fotografiju, na kojoj se vidi fra Sotona, kako služi prvu svetu misu.

Kasnije sam doznao, kako su katolici i muslimani Krajine bezuvjetno tražili glavu fratra Filipovića, radi tog strašnog ma­sovnog pokolja djece. »Poglavnik« je dao uhapsiti fra Filipovića, »osudio ga na smrt« i »strijeljao«, kako je bilo službeno obja­vljeno.

U zatvoru na Savskoj cesti našao se neki fratar Majstorović, koji je tamo služio misu zatočenicima. Hrvati su mislili:

   Hvala bogu, evo i jednog fratra u ustaškom zatvoru. Si­gurno pošten čovjek, revoltirao se protiv postupaka braće iz svog reda i oni ga zatvorili... Istina, on je bio u drugoj sobi. Šetao je slobodno. Svećenik je, nije sigurno osumnjičen, da je komunist ili da pomaže partizane. Samo kao kršćanin protestira protiv ubojstva antifašista.

Doskora je nestalo fra Majstorovića iz Savske ceste i svi su mislili, da su ga pustili. Ali ubrzo probiše glasovi o nekom besti­jalnom koljaču u Jasenovcu, rimokatoličkom fratru Majstoroviću.

O toj sam zvijeri čuo fantastične priče, koje ne može da vje­ruje ni jedan engleski, američki biskup, pa ni obični laik. Njima su te strahote naročita pretjeravanja, pseudologia fantastica, anti­fašistička strastvena propaganda od strane komunista sa strašnim hiperbolama. U stvari su ti zločini fra Sotone još fantastičniji, i nema ni riječi ni pera, kojima bi se to moglo i približno opisati.


Fra Sotona Majstorović svake noći odlazi u Gradinu u Čalinke, Šibove, Limane, Bjeljevine kod Topole i sam kolje, on prednjači, a s njim kolju i Bonzo i Šipka, njegovi pomoćnici. On kolje partizane, srpsku, hrvatsku, muslimansku, židovsku djecu, žene, majke, trudnice, kojima raspori trbuh, pa ih prikolje, a ne dokolje, »nek se psi muče!« On fratar naređuje ženama, da se podaju Ciganima, njegovim pomagačima tu na zemlji, pre­zasićenoj krvlju stotina tisuća žrtava, pred svoju smrt. Žene odbi­jaju.On zapovijeda, da ih povale, da im razmaknu noge, i on puca iz revolvera u spolovilo i pušta da danima umiru bez pomoći. On bradvom odsijeca djeci, ženama i ljudima glave, stavljajući ih na panj. On ušicama sjekire udara u zatiljak, a oštricom u grudi i prosijeca žrtvi rebra i baca je još živu u grob. On drvenim maljem ubija Sarajlije komuniste i napola žive zatrpava u zemlju.

On pravi autodafé od zagrebačkih komunista, privezavši ih za plast sijena i polivši ih benzinom. Tu živu lomaču gledalo je sto­tine zatočenika s druge strane, s desne obale Save i njen grozni odraz u Savi. Spalio je 6 komunista zato, što su mu rekli, kako nisu mislili, da postoje vrazi i pakao, ali da sad vjeruju, jer su oboje vidjeli u Jasenovcu, gdje sve muke postoje, kakve što više nisu ni stari religiozni teroristi mogli izmaštati i opisati, ni u pojmu »pakla« predočiti. Majstorović je govorio: »Ja ću vam priuštiti pravi doživljaj iz pakla«.

»Majstorović« svršava brzo s masama seljaka, koji dolaze sa sviju strana, dotjerani ustaškim harambašama. On ih likvidira većinom lično, jer nitko tako brzo i dobro ne kolje niti ubija kao on. On je naučio sve zahvate i već ih mehanički, automatski obavlja. Iza krvavih pokolja, ujutro je u Gradini mirno. Sve je mrtvo!

Često sam se susretao s tim ljudožderom, a najčešće u bol­nici. Jednom smo se sreli pred samom bolnicom.

Još nisi crkao? Treba te zaklati!

Tada me uhvati za vrat i stegne.

Sjekira u Gradini plače za ovim poganim komunističkim vratom!

Šutio sam, gušen svojom sudbinom.

S drugom dr. Pištom Politzerom prolazio sam jednog dana mimo ustaške menze. Netko me zove.

   Nikolić!

Ženski glas glas celibatskog fratra! Brrr! Okrenuh se.

Dođi ovamo! miče kažiprstom.

Pišta, čekaj me.

Je li, doktore, kako ti se sviđa ovdje kod nas na ljeto­vanju?

Gledao sam ga. On, kao da je krio oči. Nije me mogao iz­ravno dugo gledati.

Zašto? upitam upiljivši pogled u zjenice te svete ka­toličke aždaje.

Evo tvoja znanost slabo pomaže ovom narodu. Neka epi­demija pomori ovaj svijet. One neke »vratobolje« i »glavobolje«. Počet ćemo ih mi liječiti onako samouki. Mazali smo ih po glavi, puštali im krv iz vrata, pa ne hasni. Pomrije svijet, pomrije!

Podbočio se i piljio mi ne u lice, nego u vrat. Šutio sam. On uze čašu rakije i iskapi.

Doktore, boli li tebe vrat? A?

Ne odgovorih odlučno.

A glava?

Moja glava je čista, zdrava.

Ha, ha! Trebamo uzeti od nje cijep za druge. Nema druge, posudit ćeš nam tu »mudru« glavicu. Trebam je blagoslo­viti smijao se fra Sotona.

Ne mogu da znam i opišem, kako sam tada izgledao.

Sad možeš ići!

Otišao sam i ispričao Pišti. Pišta je klimao glavom.

Boga mi, on će ti glavu maljem u Gradini blagosloviti.

Prolazile su krvave noći i poslije krikova, jecanja i vapaja ujutro je sve bilo tiho i mirno.

Mirna je Gradina, samo se pokatkad desi, da se zemlja nadme, veliki kolektivni grob Srba i Hrvata, muslimana, Židova, Cigana, seljaka, radnika, profesora, intelektualaca, komunista, naprednjaka. Nadme se zemlja i kao da ritmički diše. Čuju se gluhi, podmukli vapaji, plač,  jedva čujni jecaj djeteta. Ali to nije ništa za ustaše. Iz manje daljine, par metara, ništa se više ne vidi, niti čuje. Sve je mirno u Gradini, sunce sja, nebo se smije, ptičice nebeske cvrkuću, čak i slavuj pjeva u lugu pred logorom.

U ustaškoj »nastambi« čuje se cijuk violine i otegnuti pisak harmonike, sentimentalni mol gitare. Fra Sotona, fratar Filipović, »nadporučnik« »Majstorović« sjedi, žmirka, smijulji se tajan­stveno i ispija žeženu rakiju. Oko njega ciganski svirači već osu­đeni za klanje, iz straha, iz instinkta za životom, većeg od svakog ponosa, gude mu, a on kao da ih i ne čuje. Gleda nekud u šupljinu svemirsku i sotonski se smijulji.

Fra Sotona Filipović je iz Jasenovca otišao koncem 1942., za komandanta logora u Staroj Gradiški. U Jablancima preko Save na bosanskoj strani zaklao je u roku od 8 dana 12000 ljudi.

U »Kulu« je zatvorio srpske i hrvatske seljake, partizanske i ži­dovske žene s djecom i umorio ih glađu. Iz logora Stare Gradiške otišao je u Zagreb, završivši svoj sveti posao.

Iz Zagreba se često svraćao u Jasenovac, da prisustvuje kon­ferencijama koljačkih prvaka o daljem radu i držanju.

U Jasenovac bi dolazio u ustaškoj uniformi ili u civilu. Bio je komandant bojne i mjesta Dubice, kad je bio likvidiran Zubović, ustaški kot. predstojnik. S najvećim koljačima Ljubom Milošem, s »Paralizom« (Pudićem) on učestvuje u konačnoj likvi­daciji Jasenovca uoči oslobođenja.

Nakon oslobođenja fra Ljudožderu je u Jugoslaviji gorjelo tlo pod nogama. Već su ga jurili i opkoljavali partizani.

Tada su ga uzalud pokušale spasiti časne sestre sv. Vinka.

2. HOMICIDOMAN LJUBO MILOŠ

U osobi te ljudske nakaze usredotočile su se sve odlike, sve »vrline« ustaške duše. On je tipični predstavnik tih fenomenal­nih grdoba u ljudskoj spodobi, škuturska (F.zvezdica »Škuturima« narod naziva onaj izdvojeni iz mirnih, slobodoljubivih narodnih masa divlji,  nastrani, razbojnički ustaško-klerofašistički ološ.) varijanta bijesnoga fašističkog soja, koji se oštro kao otrovni klin zabio u organizam naprednog i slobodoljubivog hrvatskog naroda ove naše krvave epohe.

Ljubo Miloš, kako smo čuli, svršio je franjevačku gimnaziju i bio student filozofije. Za svoje koljačke ere u Jasenovcu imao je oko 2123 godine. Rodom je iz Ljubuškog. On, Luburić i Kordić djeca su triju sestara. Ljubo Miloš je klerikalac, križar, oko vrata nosi križić. Još prije najezde Hitlerovih horda u Jugo­slaviju Ljubo je Miloš bio u kongregaciji i kao revnosni rimo­katolik, protivnik šizmatika pravoslavaca, zadojen frankovačkom mržnjom na sve, što je slavensko.

Luburić, njegov bratučed, bio je učenik Vanče Mihajlova, talijanskih fašista u Borgotaru i madžarskih Hortyjevih mra­čnjaka, šovena-oficira na Janka Pusti. Poslije sloma Jugoslavije Luburić postaje desna ruka Pavelića, Hitlerova i Mussolinijeva plaćenika i sluge, glavni opunomoćenik i stručnjak za masovna istrebljivanja naših naroda. Luburić uzima Ljubu Miloša za taj »patriotski« posao. San tog čudovišta i neodrživi nagon za ubi­janjem, koji je do sada obuzdavao, pretvaraju se sad u stvarnost. On postaje ustaški natporučnik, zapovjednik sabirnog logora sa sjedištem u Jasenovcu, a njegov bratić Luburić, povjerenik za sve logore i šef zloglasnog »VI. ureda« pri »poglavniku« na Gor­njem Gradu, za vršenje masovnih ubistava.

Nema sumnje, da se Luburić kasnije razvio više kao tip faši­sta njemačke nijanse, više u cinika »etatista«, nego u paranoidnog rimskog fašistu. On je imao utjecaja na svog bratića s obzirom na izvedbu terora, no nikad nije pokolebao njegovu katoličku mržnju protiv drugih »sekta« i religija.

Hitler i Mussolini vještom su propagandom škakljali pan-islamske apetite i osjećaje, želeći ih predobiti protiv SSSR-a. Pavelić je nastavio s tom njihovom politikom po njihovu nalogu i po svojoj želji, a u isto vrijeme u borbi za Bosnu proglasio je muslimane »hrvatskim cvijećem«. Tako su neki bosanski fratri i dio njihovih zaglupljenih sljedbenika prevukli svoju tradicionalnu mržnju prema »nekrstu« plaštem tolerantnog saveznika sa mu­slimanima do prve zgode, taktički, sada protiv trećeg, protiv Srbina pravoslavca. Prenule su se iza sna i razbuktale srednjo­vjekovne strasti, dok još nije bilo revolvera ni mitraljeza, kad se je klalo samo golim nožem.

Široki Brijeg, kula škuturskih fratara, ulijevao je otrov u glupe poludivlje ljubuške »križare« i »junake«. I on je, Ljubo Miloš, kao i ostala većina koljača, učio nauk tih »božjih pred­stavnika« na zemlji.

Od prirode žestok, ograničen, neinteligentan, Ljubo je Miloš primao tu fratarsku nauku kao melem, koji je potreban njegovoj duši. Otrov, koji su producirale ideje ubačene u njegovu zloči­načku glavu, nagomilavao se u njoj, ideje susprezane psihičkim inhibicijama u doba, kad se nije moglo ni pomisliti na klanje takvih razmjera. Taj se otrov razlijevao po njegovoj duši i tijelu. Ljubo je gorio kao zvijer od nestrpljivosti, da počne klati.

 

I došao je taj dan. Bilo je to 6. travnja 1941., kad je Hitler, poslije svog trijumfalnog preoravanje po Evropi, razmrskao u prah bivšu kraljevsko-semifašističku Jugoslaviju. Dolaze: Pavelić, emigranti-žutonje, a medu njima Maks Luburić, već izvježbani, ali još nepoznati likvidatori, oboružani talijanskim bodežima, nestrpljivi, da se »svete« svima, koji ih, da je bilo do njih, ne bi nikada pustili u svoju zemlju.

Došli su u zemlju na Hitlerovim tenkovima. Oni to znaju i zato mrze »glupi narod«, koji neće njihovih fašističkih učenika. Od sustezanja, da jurnu na svoj toliko željkovani posao, pjena im već izbila na usta, a oči su im sijevale divljom, pomamnom, bestijalnom čovjekoubilačkom strašću.

 

Na posao, braćo ustaše! Kolji, kolji, kolji i ne pitaj, samo kolji i ubijaj, kako znaš! pala je zapovijed iz Berlina i Rima, predana je Paveliću, a on je predaje Luburiću, ovaj je predaje »križarima«, »junacima«, muslimanskom ološu, »cvijeću«, kriminalcima, sadistima i njemu, Ljubi Milošu, svom bratiću, toliko žednom ljudske krvi.

 

Medu prvima dolazi u Jasenovački logor »natporučnik Ljubo Miloš« i njegov mozak slobodan od svake zapreke, od svake bo­jazni, od svake grižnje savjesti, postaje đubrište, u kojem su se raspadali ostaci od ono malo slabih pojmova čovječjih, a uzavreli zločinački instinkti.

Ljubo pada u groznicu bjesnila i nožem kolje prve zato­čenike kao janjce. On kolje djecu, Srbe, Hrvate, Židove, musli­mane, sve odreda, štogod se suprotstavlja, štogod je sumnjivo.

On luta po logoru: kolje pred zapovjedništvom novopridošle, sad se opet kao užasna sablast smrti stvori u tunelu i zabada nož u vrat, u srce, sad upada u »3 C« i para trbuh živu čovjeku, sad na hatu jaši po nasipu i s konja strijelja zatočenike.

O besprimjernim ubojstvima već se zna i izvan granica NDH.

Netko je pokrenuo inicijativu, da u logor Jasenovac ode »ne­utralna komisija« i da pregleda rad tih ustaških zloglasnih usta­nova. Možda je ta inicijativa potekla od samih Nijemaca i ustaša. Ta oni će se već pobrinuti, da komisija stekne uvjerenje, da su to samo »boljševičke klevete«.

Luburić je javio zapovjedniku Milošu o skorom dolasku te »komisije« i kao prepredeni realist rekao mu je:

    U logoru sigurno ima komunista, njihovih simpatizera i nekih zanesenih »moralista«, »humanista« itd. Komunisti su vrlo hrabri, a i među ostalim njihovim simpatizerima ima  kuražnih. Može se dogoditi, da netko riskira život i da otvoreno istupi i kaže komisiji, što se tu radi. A što onda? Bruka! Nijemci to nikako ne žele, a ni mi. Ne znamo, tko je tu komunist, a tko nije, ne znamo, tko od njih može žrtvovati život, samo da lane protiv nas. Ima i takvih  zanesenjaka. Stoga sam usvojio recept Gestapoa, da se prije dolaska »komisije«, ćaća ih njihov njuškarski, zatočenici što više prestraše. Majku im, vidiš, da ih obično strijeljanje i klanje već toliko i ne straši. Dakle uzdaj se u svoj nož, a znam, da ti to nije ni tako krivo.

Bit ćeš zadovoljan! Ne boj se!

Pred sam dolazak komisije, Ljubo je Miloš pustio još je­dnom uzde svojim sadističkim i kriminalnim strastima. Stalno se šetao po logoru, stavivši ruke na leđa i držeći u rukama žilu. Klao je, koga mu se prohtjelo.

Hej ti, što se gegaš kao snaša pred porod. Ti, ti  dovi­kivao je jednomu, što je nosio vodu iz jezera i užasnut stao i gledao ga.

Mene, mene?

Da, tebe, strvino, tebe! Baci tu kofu! Klekni, svinjo! Na lakte, otac te tvoj, na lakte!

Čovjek je kleknuo i upro se na lakte. Ljubo Miloš ga zgrabi za kosu i povuče natrag. Vrisak, krkljanje, krv, skupljanje i drhta­nje nogu, hropac, trzaji se postepeno smiruju u lokvi krvi. De­crescendo nasilne smrti.

Ćaća te tvoj! Ti ćeš se tu izmotavati!

Pljunuo je na njega udarivši ga nogom. Svoj je krvavi nož obrisao o njegov sav izdrpani sirotinjski kaput. To je bila nje­gova formula za ubojstva, za pronalazak »krivice« i za njegovu savjest.

Toga je dana zaklao nekoliko zatočenika na raznim mje­stima logora i nekima je osim toga još i trbuh rasporio. Jednom je rasporio trbuh i po njemu skakao.

Ovako se uči plesati. To je prava ustaška poskočnica govorio bi ustašama, koji su ga pratili na tom kanibalskom po­hodu po logoru. Zastavnik Modrić, nadzornik lančare, pratio ga je tih dana kao njegova sjena.

Što ti ne kolješ?

Za to treba imati čvršću dušu!

   Pa barem strijeljaj! Ubijaj! Kakav si ti ustaša? Evo moraš strijeljati onog čifuta. Strijeljaj!

Modrić je izvadio revolver i izbliza počeo pucati na Engela, koji, kad vidje, što se dešava, stade bježati prema tunelu, kamo je i zamakao. Krv mu je curila niz nogavice u cipelu. Radnici ga iza ugla prihvatiše. Jedan radnik podere svoju košulju i poče ga previjati.

U ambulantu, ako se nekako može krišom dogovarali su se potiho njegovi drugovi Hrvati i Srbi.

Spopala su ga četvorica drugova i kroz tunel počeli nositi u ambulantu. Najednom se kraj njih stvorio Ljubo Miloš.

Šta radite vi tu? Je li to vaš posao? Nosite se, ćaća vas vaš, u lančaru drekne i izvadi parabelum. Svi su znali, s kim imaju posla, i ispustili Engela.

   A ja ću da svršavam svoj posao. Izvadio je nož i doklao Engela pred njihovim očima. Radnici su u užasu zamakli iza ugla ciglane.

Eto vidiš, sigurniji ti je nož od puške. Kud on zadre, to ne zakrpa ni najbolji profesor kirurgije.

Modrić je slušao sa strahopoštovanjem riječ svog profesora ustaške koljačke vještine.

Drugog je dana Miloš izbuljenih i crvenih očiju jurio po logoru. Već izdaleka su se ljudi skrivali. Srećom nije ih zamje­ćivao, jer je bio kratkovidan.

Eto ga, projurio je preko mosta vikali su u strahu ljudi iz baraka i iz bolnice.

Kud će sada? Ili u logor ili u »3 G« ili u bolnicu?

Jao, evo ga u bolnicu!

Komešanje, metež, trka. Svi se sklanjaju jedan iza drugog. Jedan je zatočenik pošao u ambulantu i nije znao, što se oko njega događa. Nitko ga nije upozorio. »Bolje da on bude žrtva nego ja! Na nekom se moraju gromovi Miloševog bjesnila izgruvati. On ili ja! Onda bolje on, tako su neki osjećali i mislili pod­metnuti i vuku janje mjesto sebe.

Šta se ti vucariš, šta ne radiš?

Ja, ja hoću, samo da...

Šta »da, da«, šta, laj!

Da uzmem lijek. Zglob me boli na ovoj ruci.

A lijek! Ja ću ti dati lijek!

Izvadio je revolver i opalio mu u ruku. Radnik je vrisnuo i jurnuo okrvavljenom rukom u ambulantu. U ambulanti dr. H. Groš i Šenauer, ljekarnik, skočili da previju radnika.

Smilujte se, zavijte, imam četvero male djece!

Dr. Groš pođe da potraži gazu i zavoj, podlogu za prebijene kosti, a Šenauer je počeo skidati kaput s radnika. Tiho se je, kao hijena, Ljubo Miloš prišuljao u ambulantu i stao na vratima. Opaziše ga i stadoše ukočeno.

Zavijte ga, zavijte brzo!

Dr. Groš i Šenauer počeli su ga previjati.

Gotovo?

Gotovo!

Izvrsno. Hajde sad sa mnom! Uzeo ga je ispod ruke i izveo iz ambulante.

Tako! Ti bi htio živjeti? A?

Četvero male djece, gospodine natporučniče.

   Četvero djece? Sada su ti pala na pamet. Nisi o njima mislio, kad si potpisivao letak! A? Podla životinjo! Uhvati ga za previjenu ruku i zasuče je.

   Jaooooj,  jaooj.  Životinjo ustaška!  Zvijeri fašistička! Huljo! urlao je radnik i trgao se. Sijevnuše mu iz očiju munje mržnje i prezira. Iako mu je procurila krv iz ponovo povrijeđene ruke, on se spremao da skoči na Miloša, ali je ovaj već repetirao pištolj i opalio u prsa.

Pseto ustaško, crknut ćeš i ti skoro.

Riječi su se miješale s krvavom pjenom na ustima radnika, koji je posrnuo.

   Crrrvena Armija Tito osveeetit᾿ će, Staljin!

Miloš je stajao kao ukopan i buljio u radnika. »Nije mo­guće?!« On nije mogao razumjeti, da ni ovakvim užasom nije u stanju slomiti radnika, seljaka, antifašistu.

   Nastup! Nastup! Odmah! Nastup! derao se histerično iz svega grla. Naravno, brzo su se skupili ljudi iz svih grupa.

   Za dva-tri dana dolazi komisija u logor Miloš je držao govor. Logor je zapušten, prljav, gadan. Za dva dana ima da se sve očisti, podigne kuhinja, bolnice, nužnici. Sve treba vani da bude čisto i pometeno kao u sobi. Čarkari će s nama
nadzirati radove. Ako samo opaze, da netko sabotira, smjesta strijeljati! Jeste li čuli?

Jesmo!

Jeste li vi, čarkari, čuli?

Ako komisija nađe što loše za nas, tada će biti još gore po vas. Jeste li razumjeli?

Jesmo!

   Marš sada na posao!

Ovaj otpor i revolt zagrebačkog radnika, koga je usmrtio pred ambulantom, nije mu išao iz glave. »Sigurno je još mnogo takvih u Jasenovcu«. Ti radnici, to su sve komunisti! Pobiti ih sve ne možeš. Treba se bojati provokacije radnika u logoru i skri­venih komunista! Pred sam dolazak komisije drhtao je od fobije, da se ne bi što doznalo o njegovim zločinima. Vukao se smrknut, poguren i ispod naočala je svakog gledao i sumnjivo ga mjerio.

Dođi ti ovamo, ti, ti zvao bi ga prstom. Zašto si ti ovdje?

Ja? ja? Optužili me, da pomažem partizane.

A ti nisi pomagao, je li?

   Nisam. Sumnja bez osnove otresito mu odbrusi radnik, gledajući ga upravo u njegovu krvavu njušku.

  U redu, na posao!

Tako bi se raspitivao i pipao ljude. I tog je dana zaklao ne­koliko nevinih ljudi.

Komisija je pregledala logor, pojela praščiće, popila vino i zadovoljno otišla prema Zagrebu. Ljubo se Miloš s nekoliko ustaških oficira od radosti napio. Uzjahali su konje i pojurili prema nasipu. Udarali su bijesno konje žilama, a konji su se propinjali  i preskakivali jarke u galopu.

  Stojte, cowboyi! Stojte! Ne, ne, ovo nije Wildwest, ovo je obična slavonska močvara. Ovo nisu Indijanci, junaci, ni ame­ričke ustaše Ku-Klux-Klan, ovo su odrodi, žabetine  u  močvari. Gađaj! Izvadio je revolver i počeo gađati zatočenike, koji se ispod nasipa nisu mogli sakriti. I »oficiri« su gađali. A bili su pijani, a Miloš k tome još i kratkovidan, te je rezultat čitavog tog golemog strijeljanja kao u bitki bio samo trojica mrtvih i sedam ranjenih.

Zatim se zaletio na zatočenike i počeo ih tući žilom. Jednom je starcu zapovjedio, neka legne u rupu punu vode.

Ne miči se, stari, otac te zelenaški! Tada je pucao u njega i ubio ga. Voda je u lokvi pocrvenjela od krvi.

Među zatočenicima je vladalo mišljenje, da će teror poslije posjete komisije popustiti, jer inače nema svrhe, da je ona došla. Dogodilo se obratno. Teror Ljube Miloša još se proširio i produbio. Jednog su zatočenika odredili, da ih služi u blagovaonici. Počeli su praviti šale s njime, ismijavali njegov strah, koji je on, da bi im ugodio, još više uvećavao i glumio, nego što ga je osjećao.

 Znaš, Mate, čujem, da si psovao ustaše.

Svi su znali, da ga samo provocira, da je to izmišljeno.

  Ja? Ja? Ja radim svoj posao i ni s kim ne razgovaram. Ništa to nije istina.

   A vidiš li ovo pokazao je Matković nož.

Mate problijedi.

   A što si ti rekao za mene, da izgledam, kako ono bijaše?

Kao jazavac odgovori netko od ustaša umjesto Mate.

   Da, kao jazavac! To si za mene rekao tvrdio je Ma­tković.

Jesi, jesi, jesi povikaše svi.

Ma, gospodo, ništa ja nisam rekao, ništa!

Jesi, ti si rekao, kako onaj sivi jazavac kolje ljude. A?

Nisam,  ljudi, braćo!

Vidi, ćaća te tvoj, mi smo za njega ljudi, braća!

To je neoprostiva uvreda, to se ne smije reći ustaškom oficiru. Na raport s njim!

Na raport! Na raport! derali su se. Mislili su, ostat će šala, i oni će se smijati njegovu strahu..

Mate je slutio, ali nije bio siguran. I on je pomišljao, da bi mogla biti samo šala. Ali šala! Ljudožderska šala: bace te u vir krokodilima i grohotom se smiju, kad te guta krokodil.

Radi šale poslali su ga zapovjedniku Ljubi Milošu.

Ti vrijeđaš ustaške oficire, a? Nisi ih vrijeđao, nisi, na­ravno, to ćeš reći, a,   životinjo! Mate nije imao vremena ni riječi da izusti. Ljubo ga povali na zemlju, stisnuo mu koljenima prsa i zaklao ga.

Ustaški su se »oficiri« grohotom smijali, kao kad roda pro­guta žabu.

Ne mogu se ponekad svladati! Zapravo je najveće uži­vanje mučiti ga natenane! Bosti, pomalo bosti kroz stisnute je usne i zube strastveno  pričao Miloš, poslije toga  u »časničkoj trpezariji«, on, uzor ustaške kreposti. Onda, poslije toga, čovjek mirno spava i sutra je svjež kao ptica! Tako je o svojoj homicidomaniji kao najvećoj vrlini pričao kao u ekstazi Ljubo Miloš ustašama oficirima, koje, uzgred rečeno, Pavelić proizvodi u oficire samo radi jedine njihove »vrline« klanja.

Sutradan je naredio, da se prekine rad u svim radionicama i da se svi zatočenici saberu na »nastup«. Znalo se da je to izbor za klanje.

Miloš je kratko izvršio smotru.

Neki bune radnike i lojalne zatočenike. Mi znamo, tko su: ti, ti, ti, ti, ... Bez konca: ti, ti, ti zvao je sadist koljač.

Poklali su stotine, tisuće, desetke tisuća, stotine tisuća ...

Flagelantstvo je poznato još iz rane historije čovječanstva. U kršćanstvu je ono došlo do naročitog izražaja. Sveti su se oci ši­bali ne toliko iz pokore koliko iz patološke strasti. Djeca su se tukla šibama, čije se uspomene ponavljaju u naročitim flagelantskim svetkovinama i simbolima. Đavo prati šibom sv. Nikolu...  Muževi su šibom tukli svoje žene u vezi sa seksualnim podraža­jima. Flagelantske sekte raširile su se po cijelom  svijetu. Hlestakovština u predratnoj carskoj Rusiji bila je jedna od najjačih sekta. Perverzni ljudi tukli su se u posebnim klubovima po svim većim gradovima Evrope. Šibe su kod Etruščana bile simbol vlasti liktora uz sjekiru, do nedavna simbol talijanskog fašizma. Flagelantska strast vrlo je razvijena kod svih naroda, a naročito evropskih. I danas kolonijalni porobljivači tuku crne robove. Tuku ih često iz puke flagelantske strasti, gospodari, psihopatski degenerici.

Pored inženjera Picillija bio je i Ljubo Miloš strastveni flagelant. Gotovo je svaki dan otkrivao stražnji dio »krivcima« za­točenicima i strastveno ih mlatio štapom, kajišem i žilom. Svaki je dan odlazio na nasip, šibao nevine ljude ili ih dočekivao, kad bi dolazili s nasipa i šibao ih pred barakom. Sam bi izbirao i vadio nesretnike. Katkada bi prije egzekucije išibao zatočenike, koji su mislili, da će se na tom možda završiti, ali ih je iza toga ipak ili zaklao ili ustrijelio. Išibani zatočenik ne bi dugo ostao na životu.

Osim tih pojedinačnih homicidomanskih iživljavanja, Miloš je vršio i sadistička ubojstva čitavih grupa. Najčešće je kom­binirao bičevanje s klanjem. Najprije bi ih istukao štapom ili žilom, a zatim bi ih zaklao. U tu svrhu on bi sakupljao grupe seljaka, premlaćivao ih štapom i skakao na njih kao pantera s drveta na antilopu i klao ih režeći pritom kao zvijer.

Iza takve sadističke orgije, noću 14. srpnja 1943., kada su davili, boli i rezali jednu žrtvu-zatočenika uz lokanje rakije i svirku gitare s Bonzom i fra Sotonom Majstorovićem-Filipovićem, pozlilo je sadisti Milošu. Počeo je povraćati, a glava mu je pu­cala od pritiska i bolova. Pozvali su dr. Lajndorfera i dr. Spitzera iz bolnice oko tri sata iza ponoći. Došao je šofer, da ih odvede u zapovjedništvo. Upravo se u to doba vršila likvidacija starih logoraša. Dr. Spitzer se uzvrpoljio, a dr. Lajndorfera je uhvatila nervna groznica. Nije ni čudo. Klanje je gadno. Tresle su mu se ruke i noge i vilice. Već su godinama očekivali smrt, organizam je kod nekih logoraša preosjetljiv, razdražljiv i od same pomisli na Gradinu i na klanje, kamoli eto sad, pred taj grozni čas. Izljubili su se sa svima.

Усташки крвник Макс Лубурић

Otišli su utučeni, a oni, koji su ostali, nemirno su se prevr­tali. Kad su došli k Ljubi Milošu, vidjeli su, da su ih zvali zbog otrovanja alkoholom. Dali su mu lijek i preporučili mlijeko i kavu. Zvijer je sutradan bila opet zdrava. Naš drug dr. Ivo Dražančić, Dubrovčanin, veterinar, »dugi Ivo«, bio je osumnjičen, da sprema bijeg. Strpali su ga u mučionicu kod Cividinija. Svaki je dan dolazio Ljubo Miloš, da ga »posjeti«.

Ti, doktore, misliš, da je Njemačka izgubila rat! Misliš ti, doktore, da će skoro tvoj, Tito i tvoji partizani doći u Jase­novac, da te oslobode? Recimo, da se tvoji partizani pojave kod Bročića, kod Mlake, do mosta kod Save i na Ušticama. Recimo, mi smo opkoljeni  i nema nam izlaza. Što ti misliš, kako bi se ti tada proveo?

(Poslije kritičnog poraza Nijemaca kod Staljingrada 1943. razgovori su dobili ovakvu formu. Ustaše su već u to doba izgu­bili vjeru u Hitlerovu pobjedu. Postali su razgovorljiviji. Neki su se od straha počeli izmotavati i štoviše kaditi zatočenicima. Takav razgovor Ljube Miloša 1942. ne bi se mogao ni zamisliti, niti bi oni Dražančića držali tako dugo u zatvoru. Cividini se poslije Staljingrada iz temelja promijenio. Počeo je razgovarati sa zatočenicima i nije učestvovao u mučenju. Naročito se zalagao za dr. Dražančića, koji bi mu mogao pomoći, da sačuva glavu. Zaštićivao ga je i očekivao recipročnu uslugu. A i Ljubo se promijenio. Ona bijesna virulentnost sadista iz 1941. i 1942. iščezla je. Svi su se koljači pokunjili i spustili nos dosta nisko).

A? Što misliš?

Svaki, nevin čovjek...

   Nevin! Samo to ne govori, jer ću ti krv na cjevčicu piti. Nevin! Sve vas treba poklati? Najodvratnija je na kugli zemalj­skoj tzv. hrvatska inteligencija. Sva je u partizanima, neprija­teljima našim. O nevinosti ne govori! Reci, kako bi gledao, da se spasiš!

Pa valjda me ne bi tada zaklali!

   Ha! To je ono, što sam očekivao od tebe, to! Tu ćeš čamiti, sve dok se tvoj Tito ne pojavi kod Jasenovca. Kad parti­zani budu ulazili u Jasenovac, kad ti budeš mislio, da si se spasio, kad budeš suzio i plakao od radosti, tada ću ja...

Ljubo izvuče nož i prinese Dražančiću pod vrat.

   Tada ću ti ja sjuriti ovaj nož u tvoje razdragano srce, deset minuta prije oslobođenja.

Kad su naši partizani počeli ugrožavati Ljubuški, Široki Brijeg i Mostar, tada je Ljubo Miloš doveo u Jasenovac svoju bolesnu majku. Bolovala je od teške srčane mane, od koje su joj već noge oticale i jetra, »voda« se nagomilavala u trbuhu i krv u plućima. Izgubljen slučaj. Ljubo je pozvao internistu dr. Pavla Spitzera, zatočenika po židovskoj liniji, nepopravljivog fatalistu.

Doktore, imaš da mi mater izliječiš. Ako joj se što do­godi, ili ću te objesiti pred jasenovačkom crkvom ili ću te živa na komadiće isjeći. To prema raspoloženju. Jesi li razumio?

Dr. Spitzer je odjurio i pregledao mater i vratio se sav očajan.

Nisam u svom životu vidio takve užasne srčane mane. Prokleta baba! Ne mogu da    razumijem, kako ta baba živi s takvim srcem i još se dokoturala ovamo samo zato, da mene radi nje zakolju! Zašto? Srce joj šušti, zaleti se, »tu-tu-tu«, pa stane, misliš, da više neće ni početi, kad ono opet šiš, šiš, šiš, tu, tu i opet stane. Kao pokvaren sat, kad neće da ide: ti ga drmaš, on malo zakuca pa stane. Užasno! Spremajte mi nekrolog. Dat ću vam sve podatke o svom životu.

Dr. Spitzer je dnevno odlazio, bockao babu injekcijama, davao savjete i molio, da ne jede mnogo i da ne pije vode.

Počeo je naglo mršaviti, tresti se i sijediti.

   Imate, zaboga, vode u trbuhu i u nogama, ne smijete piti više vodu? To je lažna žeđ! Smilujte se, ne jedite i ne pijte.

Pa znači umrijeti.

Nećete, nećete! Ako budete jeli i pili, sigurno ćete umri­jeti. Ode tada i moja glava! Smilujte se!

Baba strašno žeđa, a voli i piliće, jaja, slaninu i paprike. Upravo ždere ono, što ne treba, samo da što prije izdahne.

Dr. Spitzer postao je vrlo nervozan i nestrpljiv. Šeta po sobi, šuti i ne vodi nikakve razgovore ni logoraške šale; samo uzdiše. »Baba se naglo ruši u provaliju i u pakao. A s njom i ja. Da li ću zapeti za kakav koramin, strofantin, scilaren kao za kakvo drvo više pakla, to je još jedina nada. Prokleta baba! Neće da me sluša: što god nađe, tura u usta. Sinoć se nakrkala sarme i sad zlo, zlo! Morao sam joj turati želučanu sondu, da povrati. Povra­tila je žive, netaknute, još smotane sarme. Zbog napora opet srce popustilo, i daj opet injekciju.

Vrag vas odnio, doktore, to ste vi krivi, jer ste me otro­vali tim vašim injekcijama! tako mi reče. Eh, kad nisam tada ubio čovjeka, a ta baba i nije čovjek, onda više nikad neću. U životu nisam nikoga tako savjesno liječio kao nju. Čitave noći ne spavam, mislim na babu: šta da joj dam, što da učinim? A ona, ona, životinja meni kaže, da je trujem! Ako to kaže Ljubi, eto ti sedam dana klanja. Jao!

Dr. Spitzer predloži da je otprati u Zagreb na kliniku. Ali ona neće o tome ni da čuje. On mora garantirati svojim životom, da će je izliječiti. To znači uskrsnuti je od mrtvih. Ni Jehova ni Isus to ne mogu, a kamo li griješni Pavle Spitzer. Tako je dr. Spitzer postao uz ostalo i neurastenik. Drhtao je nad životom gro­zne babe, koju je iz sve svoje duše elementarno mrzio.

I on je bolovao od tipične jasenovačke hororoze .

S Ljubom Milošem sreo sam se više puta. Promatrao sam to čudovište. Rođeni zločinac, zločinac svoje vrste, koji uživa u mučenju ljudi, u krvi, u ranama, konvulzijama, u agoniji ljudi. On spada u manijake-sadiste, koji sadizam smatraju najvažnijom osobinom pravoga fašiste, nemilosrdnog krvoloka i teroriste. Fašistički je teror specijalan teror, to nije prosto ubijanje, nego prethodno mučenje. Sadističko iživljavanje, »sedam dana klanja«, i istom tada smrt. Sva ta mučenja, krikove, jauk i različite izra­žaje smrtonosnih bolova treba da vide i čuju ostali, da im se duša sledi od užasa. To je »sadistička ekshibicija«; mučenjem žrtve sadistički se muči i masa, koja to gleda. Nekoga klati, ali ne doklati, nego ga pustiti, da polako »crkava«.

U Ljubi Milošu našli su perfektnog prototipa fašista. Bio je obdaren svim potrebnim odlikama.

Miloš je kao neki nerazdruživi trabant uvijek pratio Luburića. Susretao sam ga uvijek kod obilaska bolnice. On me je gle­dao svojim sitnim krtičkim očima i stiskao svoje manijačke usne.

   I ti, doktore, mjesto da liječiš poštene Hrvate, ti ovdje liječiš ove propalice.

   Ni on nije ništa bolji od njih dodao bi fra Sotona Majstorović-Filipović. Najgori je, jer je kao stariji čovjek i kao liječnik i intelektualac trebao imati više poštenja i pameti.

Kad je prispio »voz užasa« 28. kolovoza 1942. u Jasenovac. Ljubo je s Matkovićem primao mrtve i polumrtve.

Ćaća ih njihov, što su izdržljivi. Pet dana ih Švabe vozi­kali okolo, da bi crkli od žeđe. Pet dana bez vode, i još živi! Strašna rasa! Nikad crknut neće, nikad.

Ljubo Miloš je po još boljem nacrtu naručio nož u lančari kod majstora Volfa, sa svinutim drškom i svinutom oštricom za klanje ljudi. Uvečer je klao u Gradini, da isproba nož.

Poslije zatvora radi pokolja seljaka iz Crkvenog Boka na Savskoj cesti, gdje su ga tobože zatvorili, Miloš je bio postavljen za načelnika »željezničarskog zdruga« s neograničenom vlašću. Kod svake partizanske akcije dolazio je na mjesto, gdje se provo­dila akcija, i tu je vješao, klao i ubijao nevin svijet iz okolice, žene, trudnice, malu djecu, nemoćne starce, sve, što bi zatekao živo.

Srpnja 1943. vratio se u Jasenovac, gdje ga je dočekao nje­gov suradnik »Bonzo«, zapravo Drago Gašparević iz Josipdola.

Trebali bismo, Bonzo, obnoviti uspomene na naš zanat, da ga ne bismo zaboravili.

Tako je. To je lako! Noćas.

Bonzo je otišao u baraku i pitao svakoga, čime se bavi. Jedan je momak zapeo Bonzi za oko. To je bio Petar Nikoliš iz Vrgin-mosta. On zna, što njegov gospodar želi. On zna, kakve on žrtve voli.

Što si ti?

Seljak.

Te su noći uveli u sobu nesretnoga seljaka, svezali mu ruke polako ga mučili, rezali, parali, jezik odsjekli, oči povadili, trbuh izboli. Pili su i veselili se uz svaki užasniji novi način mučenja. Kucali su se krvavim rukama i krvavim čašama. Žrtva je izdah­nula tek ujutro u najstrašnijim mukama.

Eh, baš mi ovo bijaše, Bonzo, lijepa večer, najmilija za­bava. Doći ću ti ja opet.

Naredili su, da svi zatočenici i radnici iz pogona izađu i da se sakriju. Tada su mrtvog mučenika odnijeli u pogon i bacili u veliku peć. Cijeli je dan mirisala peć na ljudsko meso, ali vidjeli su se i dijelovi izgorjelih kostiju.

U augustu 1944. Ljubo Miloš dolazi u bolnicu za duševne bolesti u Vrapču i odvodi duševno oboljele u Jasenovac, gdje su ih odmah sve poklali u Gradini. Tako je s njima nastradao i bo­lesnik Stevo Galogaža, publicist iz Zagreba.

Miloš je učestvovao u konačnoj likvidaciji logora i sela.

Zatrest će se cijela kugla zemaljska od muke, ako se ova zvijer i njemu slični ne pronađu i ne kazne. Osveta pravde traži kaznu za Ljubu Miloša, homicidomana, i njegove gospodare, njemačke i rimske fašiste, koji se sada žurno presvlače u ruho »de­mokracije«.

Neće biti pravde na ovoj zemlji, ako se gnusni zločinci i njihovi pomagači i inspiratori ne privedu zasluženoj kazni, makar oni bili i u zlatnim odorama »poštovanih« velikodostojnika.

Prema pouzdanim podacima, ta se zvijer šeta po Italiji pod zaštitom engleske i katoličke reakcije, šamara i tuče one, koji se žele vratiti kući.

 

Последњи пут ажурирано ( петак, 29 мај 2015 )