"Јутарњи.хр" открива садржину писама патријарха Иринеја папи Фрањи
уторак, 18 октобар 2016

 U prvom pismu papi Franji patrijarh Srpske pravoslavne crkve piše: ‘Mi Vas, Vaša Svetosti, molimo da pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skinete s dnevnog reda i prepustite nepogrešivom Sudu Božjem’

Motiviran isključivo željom da se zadovolji veliki i opravdani interes javnosti, ali i da se prestane manipulirati neinformiranim građanima, među njima i vjernicima, kako katoličkim tako i pravoslavnim (ali i drugim, židovskim, na primjer), zamolio sam patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) gospodina Irineja da me primi na razgovor kako bih iz prve ruke saznao što točno smeta SPC-u u najavljenoj kanonizaciji zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. Susret se dogodio u subotu 28. studenoga u sjedištu patrijaršije, u Beogradu, a razgovor je trajao nešto više od sat vremena.

Patrijarh je saslušao moje argumente, ujedno sam ga izvijestio o sadržaju znanstvenog skupa ‘’Kardinal Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća’’ koji je održan u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu 24. studenoga 2015. godine te je pristao da mi pojasni i proširi izjave koje je dao lani srpskim medijima. Podsjetimo, patrijarh Irinej je u intervjuu za Politiku (koji je prenijela agencija Tanjug 2. srpnja 2014.) rekao da su najave iz Vatikana da bi kardinal Stepinac mogao biti kanoniziran do kraja 2014. godine bile ‘’veliko iznenađenje za srpske arhijereje’’, jer - ‘’da neko bude svet, to mora biti zaista svijetla i sveta osoba koju prihvaćaju kao takvu i drugi kršćani’’. Tada smo saznali da je gospodin Irinej pisao papi Franji negodujući zbog najave Stepinčeve kanonizacije.

Bez presedana

Kada se pak saznalo da je papa Franjo prihvatio molbu SPC-a da se pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skine s dnevnog reda i odgodi do daljnjega, odnosno kada se saznalo da je papa Franjo predložio osnivanje mješovito katoličko-pravoslavne komisije koja bi trebala pretresti argumente jedne i druge strane, odnosno preispitati sporna pitanja za SPC, konsternacija u redovima Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj bila je potpuna. U više je navrata nasljednik Alojzija Stepinca zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić pokušao pojasniti što se to događa. Najšire je to nastojao učiniti tijekom propovijedi održanoj na Trsatu u Rijeci u nedjelju 30. kolovoza 2015. prilikom slavlja 300. obljetnice krunjenja čudotvorne slike Majke Božje Trsatske. Tada je rekao da je potez koji je papa Franjo učinio prema SPC ‘’ekumenski’’ i ‘’bez presedana’’, ali je dodao, pokušavajući primiriti duhove ovdašnjih katolika, da je papa Franjo ‘’uvjeren da je Stepinac svet’’.

Nije trebalo dugo čekati da se dogodi još jedno iskrenje između Beograda i Zagreba: početkom rujna patrijarh Irinej izjavio je da je dobio pismo pape Franje i da u tom pismu papa Franjo, za razliku od onoga što je na Trsatu jamčio i rekao kardinal Bozanić, ne govori da je Stepinac svet: ‘’Nije točno da je papa Franjo podržao proglašenje Stepinca za sveca. Papa mi je poručio da će o svemu tome još razmisliti!’’

Elem, o svemu sam ovomu temeljito i kronološki poredano razgovarao s patrijarhom provjeravajući svaku informaciju te, napokon, slušajući zašto se SPC ne može miriti s najavom Stepinčeve kanonizacije.

Nered u komunikaciji

Smatrao sam, i to sam rekao patrijarhu, da situaciju treba učiniti što je moguće transparentnijom, da stvari treba demistificirati, da ljudima treba omogućiti da saznaju činjenice i tako sam došao u posjed dvaju pisama koje je patrijarh Irinej u ime Svetog sinoda SPC-a poslao papi Franji. Razumije se da nije pristojno (niti moguće) objaviti sav sadržaj tih pisama, ali ćemo ovdje navesti bitne dijelove, i to pogotovo što nismo u posjedu Papinih pisama patrijarhu Irineju.

 

 
 


Pismo poslano 30. travnja

Pisma su, važno je istaknuti, pokazala da kardinal Josip Bozanić nije baš najbolje informiran o cijelom procesu. Na primjer, prvo patrijarhovo pismo Papi nije upućeno ‘’krajem lipnja’’ već krajem travnja 2014. Uostalom, kardinalov bliski suradnik i profesor moralne teologije dr. Stjepan Baloban nedavno se požalio u Glasu Koncila (25. listopada, članak ‘’Zašto zaprijeke kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca?’’), da su nered u komunikaciji unijeli donedavni apostolski nuncij u Republici Srbiji mons. Orlando Antonini i vatikanska diplomacija (!), odnosno rekao je da bi ‘’prema načelu supsidijarnosti i sinodalnosti - a prije svega zbog vjernika i Crkve u Hrvatskoj - bilo puno učinkovitije da je od početka bila u razgovor i raspravu uključena Crkva u Hrvatskoj preko svojih legitimnih predstavnika.’’ Tako se, ‘’nažalost’’ (lamentira prof. Baloban), ‘’dogodilo da se o veoma osjetljivoj temi proglašenja svetim Alojzija Stepinca raspravljalo bez bitne strane, tj. Katoličke crkve u Hrvatskoj’’.

‘Neka se otvore arhivi’

Pisma su pokazala i nešto daleko važnije: da papa Franjo razumije da se ne može prijeći samo tako preko kontroverzi koje je ostavio iza sebe ratni Stepinac te da Papa želi slučaj Stepinca staviti u kontekst digitalizacije i najavljenog otvaranja arhiva također spornog pape Pija XII. (za što se zalagao još kao nadbiskup Buenos Airesa. Vidi u Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, ‘’O nebu i o zemlji’’, VBZ, Zagreb, 2013. str. 140). Uostalom, otvaranje arhiva Pija XII. neće samo odgovoriti na pitanje i cilj koji papa Franjo postavlja: ‘’Neka se otvore arhivi i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti, pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo to priznati’’, već će se za hrvatske istražitelje i širu publiku na našim prostorima postaviti (po meni ključno) pitanje koje kao publicist i stručno zainteresiran za Stepinca problematiziram niz godina: hoće li se Stepinac moći izvući iz sjene problematičnog pape Pija XII., odnosno zašto Vatikan nije želio priznati NDH, za što se pak zalagao sam Stepinac?

Vrijeme je, dakle, da vas upoznam s time što je kod Stepinca sporno za SPC. U prvome pismu koji potpisuje kao predsjednik Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve (Broj 1684 od 30. travnja 2014. godine), patrijarh Irinej reagira na najave kardinala Angela Amata, prefekta Kongregacije za proglašenje svetih, da postoji inicijativa da se Papi (pošto je priznato čudo izlječenja po zagovoru blaženog Alojzija Stepinca, op. D.P.) ‘’predloži da se kardinal Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački za vrijeme Drugog svjetskog rata, uzdigne u red svetih Rimokatoličke crkve’’, te da je to navelo Sveti sinod SPC-a da pišu Papi, jer, ‘’kao i u slučaju Stepinčeva suvremenika, pape Pija XII.’’, tako ‘’izgleda da nema kraja kontroverzi’’ - kako kažu istraživači - ‘’u vezi s ulogom nadbiskupa zagrebačkog u Drugom svjetskom ratu’’.

Ističući da je ‘’toj kontroverzi na najgori mogući način pridonijela krvava komunistička strahovlada poslije Drugog svjetskog rata, kao i proces koji se protiv kardinala Stepinca vodio pred komunističkim sudom 1946. godine, a koji je rezultirao njegovim dugogodišnjim zatvorom i konfinacijom’’, reagira se na sliku koja je stvorena ovim procesom jer ‘’na taj način nije u javnosti nikad stvoren izbalansiran historijski sud o Stepincu’’.

Bilješke u dnevniku

Priznajući da se Stepinac zauzimao za pojedine progonjene Srbe i Židove, vladike s patrijarhom na čelu žele istine radi kazati i ovo: ‘’Kardinal Stepinac je svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije. Dok danas sve civilizirane nacije i historijska nauka daju visok značaj puču kojim se 27. ožujka 1941. godine Jugoslavija otrgla iz Trojnog pakta, kardinal Stepinac je isti puč proglasio izdajom za koju je optužio Pravoslavnu crkvu. Pravoslavlje je proglasio za ‘najveće prokletstvo Evrope’ i upravo te riječi zabilježio u svom dnevniku odmah poslije kobnih događaja koji će uvesti Jugoslaviju u rat, dovesti do njenog pada i do stvaranja Nezavisne (sic!) Države Hrvatske.’’

Jedino takvim njegovim odnosom prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, navodi patrijarh papi Franji, moguće je objasniti i njegov odnos prema prisilnom prevođenju Srba u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u rimokatoličku vjeru i Crkvu (pokatoličeno je oko 240-250 tisuća ljudi), a pritom je ta prisilna prozelitistička akcija sprovođena najčešće i kroz ponovno krštavanje. Stepinac je, doduše, podsjećao na to da prelazak na katoličanstvo treba biti slobodno, ali prozelitizam u praksi nije spriječio nego i odobrio, iako je svakome, a ponajprije njemu samom, bilo jasno pod kakvim užasnim nasiljem se ono vrši.

Zločinačka priroda tzv. NDH ubrzo je postala jasna i onima koji su u njoj vidjeli legitimno pravo hrvatskog naroda na svoju državu, ali i tada, ‘’kada su državne vlasti Nezavisne Države Hrvatske bestidno i naočigled svih pretvorile zemlju u klaonicu, kardinal Stepinac se suzdržavao od osude režima, zalažući se isključivo za pojedinačne žrtve progona i nemajući snage da osudi vlast koju je od početka tako srdačno pozdravio’’.

SPC najviše smeta (i boli) što, nažalost, kardinal Stepinac ‘’nije protestirao nego je šutio i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih svećenika i monaha i više stotina tisuća pravoslavnih vjernika, njegovih sugrađana. Nije protestirao nego je šutio i kad su hrvatski ustaše, između ostalih, mučili i ubijali i one pravoslavne Srbe (..) Nije protestirao nego je šutio i pred činjenicom da su u ‘njegovoj’ državi hladnokrvno, planski i sustavno ubijana i djeca ‘nepoćudnih’ građana te države - Srba, Židova, Cigana…’’.

Ukratko, SPC ne može prijeći preko enciklike pape Pija XI. Non abbiamo bisogno, kojom je hrabro i pravovremeno osuđena državolatrija fašističkog režima, a koja je (enciklika) izgubila vrijednost u NDH samo zato što se krvavi ustaški režim izdavao za rimokatolički, ali da se zbog toga kardinalu Stepincu treba posvetiti trezveno i mudro razmatranje ‘’njegova mjesta u historiji, pogotovu ako je ono opterećeno Jadovnom i Jasenovcem, svekolikim simbolom stradanja više od milijun pravoslavnih Srba i Židova u Drugom svjetskom ratu, u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i šire, u Jugoslaviji’’.

Jeziva smrt

SPC upozorava papu Franju na neke primjere, najblaže rečeno, ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca. Tako je i njegovo pismo tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske, Andriji Artukoviću, koji je u tom trenutku - 22. svibnja 1941. godine - nadgledao sprovođenje ubilačkih procesa u kompleksu logora Jadovno koji je sâm i stvorio. U ovom pismu, Stepinac moli Artukovića ‘’da se židovski i ostali slični zakoni (mjere protiv Srba i drugo) provode tako da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i čovječje dostojanstvo’’. Kardinal Stepinac, kako vidimo iz pisma, ne samo da ničim ne dovodi u pitanje postojanje zakonâ i mjerâ protiv Židova i Srba nego se zalaže za poštovanje njihovog ‘’dostojanstva’’ u trenutku kada je itekako dobro znao da spomenute ‘’mjere’’ znače skoro isključivo jezivu smrt desetina tisuća ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom NDH.

Ako se ne radi o cinizmu, piše patrijarh Papi, sigurno je riječ o ‘’stravičnom kompromisu’’, kakvih je na žalost bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegova klera s Nezavisnom Državom Hrvatskom (kao otegotna se okolnost spominje i činjenica da je Stepinac bio vojni biskup snagama NDH, op. D.P.) i koji su, i pored spašavanja pojedinaca Stepinčevim zauzimanjem, stvarali odijum prema ‘’Rimokatoličkoj crkvi u Hrvata, simboliziranoj u ličnosti kardinala Stepinca’’. Stepinčeva šutnja, prema stavu SPC-a, nije put ka pomirenju kada su u pitanju Rimokatolička i Pravoslavna crkva. Naprotiv, ‘’bojimo se da je suviše otvorenih pitanja i nezaliječenih rana koje kardinal Stepinac simbolizira te bi njegova kanonizacija samo produbila rane i postojeće razlike, a znamo koliko je manipulacija pamćenjem i prošlošću pridonijela tragičnim događajima na Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća, događajima od kojih su samo neprijatelji kršćanstva imali koristi i radosti’’.

Ova ključna rečenica služi kao uvod u molbu što je i cilj 9 stranica dugog pisma: da se zaustavi proces kanonizacije, i to kao dio procesa ‘’zalječenja râna između kršćanskog Istoka i Zapada i u vremenu kada se otvaramo jedni prema drugima’’. Patrijarh Irinej to izražava ovim riječima: ‘’Zbog svega iskreno iznesenog u Našem bratskom pismu, a u ime ljubavi Krista Spasitelja, kojom nas jedino On ljubi, pozivajući nas da i mi ljubimo jedni druge kao što On ljubi nas, Mi Vas, Vaša Svetosti, molimo da pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skinete s dnevnog reda i prepustite nepogrešivom Sudu Božjem. Time ćete dati snažan podstrek dijalogu istine i ljubavi na putu ka jedinstvu kršćana i pokazati da autentični smisao primata u Crkvi jest kenotičko, samožrtveno, Kristovim primjerom nadahnuto služenje svim crkvama Božjim u svijetu i njihovom jedinstvu u punoći Jedne, Svete, Katoličanske i Apostolske crkve. Nasuprot tome, Stepinčeva bi kanonizacija, na našu veliku žalost, pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susjednih i geografski izmiješanih kršćanskih naroda, bez sumnje vratila duboko u tragičnu i našega kršćanskoga prizvanja nedostojnu prošlost’’.

Neupućeni Srbi

Nakon ovoga pisma (i drugih sličnih kojih je papa Franjo dobio, a koja su bila dostupna ovome novinaru), kako je poznato, papa Franjo je odgovorio patrijarhu i predložio formiranje spomenute komisije. Proces kanonizacije Alojzija Stepinca (nakon završetka predmeta u Kongregaciji za kauze svetaca se samo čekao Papin dekret i određivanje datuma ceremonije, op. D.P.), nasuprot tvrdnjama hrvatskih (nad)biskupa i svećenika (nekih od njih, poput postulatora Stepinčeve kauze, mons. Jurja Batelje, jako neprijateljski nastrojeni prema pravoslavnim svećenicima, op. D.P.) odgađa se do daljnjega, a ne ‘’za neko vrijeme’’ kao da je to pitanje samo koje godine, što je za Jutarnji list upravo izjavio predsjednik HBK dr. Želimir Puljić (28. prosinca).

Zabluda hrvatskih katolika, koju ponavlja i zadarski nadbiskup Puljić, je da se misli kako će se, eto, neupućene Srbe, opterećeni ‘’predrasudama’’, uvjeriti u svetost Stepinca s obzirom da ‘’kanonizacija ne dolazi u pitanje’’. Istina je pak drugačija: kanonizacija jest svakako dovedena u pitanje. Jer ne samo što su Papini kriteriji nešto različiti od Bozanićevih ili Puljićevih (ako je pak riječ o suprotstavljanju nacistima, Papi je primjer ponašanje blaženog kardinala Clemensa Augusta von Galena, nazvanog ‘’lav od Münstera’’, jer taj je prelat zaista za rata imao život na kocki) već su Hrvati očito zaboravili da je postupak Stepinčeve beatifikacije (dogotovljen 1998.) preskočio ratnog Stepinca i bavio se isključivo ‘’mučeničkim pitanjem’’, dakle Stepincem nakon 1946.

Stoga veliko svjetlo na cijeli ovaj proces baca i drugo patrijarhovo pismo papi Franji (dokument broj 909., dugo četiri stranica i u potpunosti nepoznato do ovoga trenutka) koje je potpisano u Beogradu 10. srpnja 2015. U njemu patrijarh zahvaljuje na drugom Papinom pismu potpisanom u Vatikanu 19. veljače 2015. i tu se vidi da je SPC izrazila zabrinutost zbog moguće kanonizacije Alojzija Stepinca još za pontifikata pape Benedikta XVI. kojim su vladike također pisali!

 



Početak pisma poslanog 10. srpnja

Srpske vladike ne kriju oduševljenje gestom pape Franje da zaustavi kanonizaciju i da se formira rečena komisija jer se time otvara ‘’novi nivo odnosa među crkvama’’. Preko kardinala Kurta Kocha, zaduženog za odnose s drugim kršćanima, a koji je dva puta ove godine boravio u Beogradu, predlaže se papi Franji da rezultat komisije bude, među ostalim, i akt ‘’pročišćenja historijskog sjećanja’’. Predlaže se da se rad najavljene radne grupe usredotoči ‘’na ličnost kardinala Stepinca i njegovu djelatnost za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i u vremenu koje je ratu prethodilo i za ratom uslijedilo’’.

Naime, vladike su uvjerene da će se tako ‘’istovremeno doći i do novih uvida u historijski kontekst u kome je djelovao kardinal Stepinac, kao i u kompleks odnosa naših dviju Crkava i odnosa srpskog i hrvatskog naroda u vrijeme Drugog svjetskog rata. Smatraju predstavnici SPC-a da komisija mora imati međunarodni karakter i da ‘’će ovakav razgovor biti plodan i koristan ukoliko u njemu, pored pastira dviju Crkava, budu sudjelovali i oni koji su stručni za temu o kojoj je riječ, što podrazumijeva sudjelovanje međunarodnih stručnjaka koji bi osigurali najvišu razinu razgovora i njegovu plodotvornost’’.

Poziv na molitvu

SPC je odlučio da o ovomu obavijesti druge autokefalne pravoslavne crkve i da ih pozove na molitvu, čime cijeli proces sada dobiva jednu potpunu novu dimenziju dijaloga Beograda i Vatikana, ali i s cijelim pravoslavnim svijetom! Moli se Papa, konačno, da u bliskoj budućnosti primi delegaciju SPC-a u sastavu arhiepiskop-mitropolit crnogorsko-primorski dr. Amfilohije (Radović), episkop novosadski i bački dr. Irinej (Bulović) i profesor dr. Darko Tanasković, bivši veleposlanik Srbije pri Svetoj Stolici - ‘’koja bi Vam uručila prijedlog članova naše Komisije za dijalog o kardinalu Stepincu’’.

Patrijarh Irinej predlaže i formiranje jedne trajne delegacije SPC-a ‘’za neposredni dijalog in continuo sa Svetom Stolicom’’ jer su uvjereni da je otvorena jedna potpuno nova stranica ne samo u jugoistočnoj Europi, već uopće u katoličko-pravoslavnim odnosima čime Srpska pravoslavna crkva svjedoči da joj je stalo do mira, do pomirenja i do razvitka dijaloga i ekumenizma, ovdje i u svijetu.

 Drago Pilsel,  "Jutarnji.hr"

Последњи пут ажурирано ( уторак, 18 октобар 2016 )