Душан Косановић: Ништа нас не смије изненадити |
недеља, 19 јул 2020 | |
Zašto kao da sam ih ja napisao? Pa umjesto "Čehovljevim intelektualcima", može biti i Krležinim intelektualcima, a takvih je kod nas bilo dovoljno! Naime, mene su roditelji kao dijete (sedamdesetih) vodili na Zagrebački velesajam, vodili u Dalmaciju na more, a kao djeca smo veselo skakali sa Koranskog mosta u vodu, itsl. Ko bi pametan i dobronamjeran, predvidio da će u dvadesetom stoljeću, paviljon 22 Zagrebačkog velesajma biti sabirni logor za zagrebačke Srbe, od kuda će biti sprovođeni na stratišta Pakračkih poljana i dr.? Ko bi pametan i dobronamjeran mogao zamisliti da će Splitska luka Lora biti mučilište za pripadnike narodne armije i ostale nepodobne novoj hrvatskoj demokraciji? Da li smo ikako mogli, kao djeca, i pod utjecajem holivudskih horora, pomisliti da će na mostu sa kojega bezbrižno skačemo u Koranu, u dvadesetom stoljeću klati ljude? Od kojih se jedan mučenik spasio upravo skokom s istog mosta u Koranu! Općenito, zar Hrvati (od kojih akteri sjede danas u Saboru) nisu svoje prve susjede i kolege nalijevali sa sumpornom kiselinom ili svezane selotejpom bacali u rijeku? Još mi u ušima odzvanjaju noćna miniranja hiljada stanova, kuća, garaža, kafića, automobila, spomen obilježja, (čak i Nikoli Tesli), kao i Pravoslavne crkve i eparhije - i to sve nakon Krleže, Lovraka, Krkleca, Ćopića, Nazora, Matoša, Ujevića, Viteza, Selimovića, Andrića, i drugih ... napokon, uslijedilo je i etničko čišćenje preko 250.000 Srba i na hiljade ubijenih ... potom kulturocid: uništenje oko 2.800.000 knjiga nepodobnih novoj hrvatskoj demokraciji. Trajno i sustavno, decenijama se pokušava, hiperprodukcijom zabave, pučkim kobasicama i jeftinim pivom, stadionima i arenama, prekriti činjenica, da su sredinom dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj ubijali svoje intelektualce, znanstvenike, pisce, mislioce i umjetnike: August Cesarec, Ognjen Prica, Otokar Keršovani, Božidar Adžija, Ivo Kun, Ivan Korski, Viktor Rosenzweig, Simo Crnogorac, Sigmund Kraus, Alfred Bergman, Zvonimir Richtmann, i dr. Moje polazno saznanje je ovo: tokom čitave evropske historije, do dana današnjeg, vlast sa svojim atributima - ideologijom politikom, silom, antagonistički je suprostavljena stvaralačkom biću čovjekovom, toj "materiji koja misli". Otkad se pamti, svijetom vladaju duhovni nihilisti. Povijesti tragičnih paradoksa u svijetu ideja nema kraja; povijest žrtava istina nepodobnih ne okončava se nijednom dosadašnjom socijalnom revolucijom. Jer, kao što znamo, kukutom je zaliven sam korijen umovanja i savjesti u evropskoj kulturi. I tako od Sokrata do Rasela, od Dantea do Manna, od Galileja do Openhajmera, a na našem tlu od našeg P. P. Njegoša sve do "moralno-politički nepodobnih" stvaralaca i književnika, traje ista tragedija duha sa istim protagonistima. U tim sudarima čovjek koji misli bio je svagda na "gubitku". Jezik je horizont svijeta, a u obmanutom društvu u kojem jača kriza mišljenja, književnost postaje subverzija i, prema Orwellu: "U vrijeme obmane slobodna misao postaje revolucionaran čin!" Elem, pisati, znači misliti, a ono nije tehnika, znanost ili računanje; ono je pitanje o egzistenciji, o smislu čovjeka, o kosmičkim pretpostavkama. Velika književnost pak, za mene znači misliti zajedno s onima koji proširuju horizonte. Jezik nije puko sredstvo sporazumijevanja ("ženo, dodaj mi pivo!"), jezik je logos (grč. λόγος),- jedina mogućnost ljudske egzistencije. Dalje pak, nastavlja moj Solženjicin: "Da li je samo ova eksplozija atavizma - krštena danas "kultom ličnosti", da joj se ne bi kazalo pravo ime - da li je samo ona strašna? Ili je strašno i to što smo mi tih istih godina proslavljali stogodišnjicu Puškinve smrti, i bili bezočni da te iste Čehovljeve drame igramo iako smo imali odgovor na njihova pitanja? Ili je još strašnije to što nam i poslije trideset godina kažu: o ovim stvarima ne valja govoriti!" Razumijem, dakle, oportunizam, konformizam i konvertitstvo polutana, ali se sa indignacijom i prezirom odnosim baš prema ovdašnjim, domesticiranim Srbima koji su se "snašli", "prilagodili", "otuđili", "formatirali" i "pokrili ušima", te šute i rade, a ženeći Hrvatice - rađaju nove janjičare. Oni su, ili advokati koji brane hrvatske šoviniste, a protiv šikaniranih Srba, (koje brani DORH), pa sve do stisnutih šljakera koji u četiri smjene poliraju hrvatske samokrese i municiju koju će jednom njihova djeca ponijeti u glavi, poniženi i uvrijeđeni, trajno u strahu od prvog susjeda poštara i njegove supruge frizerke. Kako god, ako ostavim ovu šaku crva iza sebe, za mene je moralni imperativ razotkrivati pragmatizam i hipokriziju birokratske vlasti prema kulturi, a neodložno je istovremeno raditi protiv intelektualnog i moralnog konformizma takozvane poštene inteligencije, te rezervne vojske političke birokracije, koju ona neprestano suprostavlja jednoj intelektualnoj manjini što uporno služi veličini revolucionarnih ideala i humanističkim vrijednostima. Ali, ni poistovjećivanje kulture sa ljudskim izbavljenjem od zala i nesreća koje prate čovjeka, takođe, nije više nimalo ubjedljivo. Poslije svih historijskih iskustava koje ima čovjek XX vijeka i naše civilizacije, razoren je i onaj humanistički i prosvjetiteljski mit o svemoći kulture. Njen tron je srušen. Naime, kultura nije čovjeka učinila sretnim, niti mnogo boljim no što je bio bez znanja i mogućnosti koje su mu dale nauka, umjetnost, filosofija. Upravo iz njihovih zavičaja rodilo se moderno barbarstvo s nezapamćenim eksplozijama ljudskog zla, agresije i razaranja. Znanje i dobro, znanje i pravda, znanje i čovječnost, očigledno nisu sinonimi. Apokalipsa se nesumnjivo događa, ali čovjekovo izbavljenje od bijede i neslobode, nepravde i gluposti kao da tek treba da nastupi ili pak, ono odavno nastupa i traje mučno i protivurječno, s lakim sunovraćanjem u nazadnjaštvo. Tko sa elementarnim kvocijentom inteligencije i temeljnim duhovnim osjećajem, može i pomisliti da pojedinac, narod ili država, čiji temelji leže u krvi, izrastaju na razbojništvu i patnji - imaju mirnu budućnost!? Pa bili ovi Amerika ili Hrvatska, svejedno - nitko! Kako god, započeo sam sa A. Solženjicinom, a završiti ću sa A. Camusom: "Vičući svoju mržnju prema bogovima i svoju ljubav prema čovjeku, Prometej se s prezirom odvraća od Zeusa i odlazi k ljudima da ih odvede u napad na nebo. Ali ljudi su slabi i kukavni, treba ih organizirati. Oni vole uživanje i neposrednu sreću; da bi izrasli, treba ih naučiti da odbijaju med dana ... Treba ih spasiti od njih samih ...
DUŠAN KOSANOVIĆ, SRBIN IZ HRVATSKE |
|
Последњи пут ажурирано ( недеља, 19 јул 2020 ) |