Opet sam se vratio na Solženjicinov "Arhipelag Gulag", koji treće poglavlje započinje riječima kao da sam ih ja napisao: "Da ste Čehovljevim intelektualcima, kojima su dani prolazili u odgonetanju što će biti za dvadeset, trideset ili četrdeset godina, odgovorili da će okrivljeni u istražnom postupku biti mučeni, da će im stezati lobanju u željeznom obruču, da će ih potapati u kadu s kiselinom, da će ih gole vezati i predavati za hranu mravima i stjenicama, uvlačiti im u čmar usijanu šipku od puške, da će im đonom čizme gnječiti polne organe" ... "i to ne kao djelo usamljenih kriminalaca na kakvom skrivenom mjestu, nego kao čin desetina hiljada specijalno za to istreniranih ljudi-zvijeri ..."

Zašto kao da sam ih ja napisao? Pa umjesto "Čehovljevim intelektualcima", može biti i Krležinim intelektualcima, a takvih je kod nas bilo dovoljno! Naime, mene su roditelji kao dijete (sedamdesetih) vodili na Zagrebački velesajam, vodili u Dalmaciju na more, a kao djeca smo veselo skakali sa Koranskog mosta u vodu, itsl. Ko bi pametan i dobronamjeran, predvidio da će u dvadesetom stoljeću, paviljon 22 Zagrebačkog velesajma biti sabirni logor za zagrebačke Srbe, od kuda će biti sprovođeni na stratišta Pakračkih poljana i dr.? Ko bi pametan i dobronamjeran mogao zamisliti da će Splitska luka Lora biti mučilište za pripadnike narodne armije i ostale nepodobne novoj hrvatskoj demokraciji? Da li smo ikako mogli, kao djeca, i pod utjecajem holivudskih horora, pomisliti da će na mostu sa kojega bezbrižno skačemo u Koranu, u dvadesetom stoljeću klati ljude? Od kojih se jedan mučenik spasio upravo skokom s istog mosta u Koranu! Općenito, zar Hrvati (od kojih akteri sjede danas u Saboru) nisu svoje prve susjede i kolege nalijevali sa sumpornom kiselinom ili svezane selotejpom bacali u rijeku? Još mi u ušima odzvanjaju noćna miniranja hiljada stanova, kuća, garaža, kafića, automobila, spomen obilježja, (čak i Nikoli Tesli), kao i Pravoslavne crkve i eparhije - i to sve nakon Krleže, Lovraka, Krkleca, Ćopića, Nazora, Matoša, Ujevića, Viteza, Selimovića, Andrića, i drugih ... napokon, uslijedilo je i etničko čišćenje preko 250.000 Srba i na hiljade ubijenih ... potom kulturocid: uništenje oko 2.800.000 knjiga nepodobnih novoj hrvatskoj demokraciji.

Trajno i sustavno, decenijama se pokušava, hiperprodukcijom zabave, pučkim kobasicama i jeftinim pivom, stadionima i arenama, prekriti činjenica, da su sredinom dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj ubijali svoje intelektualce, znanstvenike, pisce, mislioce i umjetnike: August Cesarec, Ognjen Prica, Otokar Keršovani, Božidar Adžija, Ivo Kun, Ivan Korski, Viktor Rosenzweig, Simo Crnogorac, Sigmund Kraus, Alfred Bergman, Zvonimir Richtmann, i dr.

Moje polazno saznanje je ovo: tokom čitave evropske historije, do dana današnjeg, vlast sa svojim atributima - ideologijom politikom, silom, antagonistički je suprostavljena stvaralačkom biću čovjekovom, toj "materiji koja misli". Otkad se pamti, svijetom vladaju duhovni nihilisti. Povijesti tragičnih paradoksa u svijetu ideja nema kraja; povijest žrtava istina nepodobnih ne okončava se nijednom dosadašnjom socijalnom revolucijom. Jer, kao što znamo, kukutom je zaliven sam korijen umovanja i savjesti u evropskoj kulturi. I tako od Sokrata do Rasela, od Dantea do Manna, od Galileja do Openhajmera, a na našem tlu od našeg P. P. Njegoša sve do "moralno-politički nepodobnih" stvaralaca i književnika, traje ista tragedija duha sa istim protagonistima. U tim sudarima čovjek koji misli bio je svagda na "gubitku".

Jezik je horizont svijeta, a u obmanutom društvu u kojem jača kriza mišljenja, književnost postaje subverzija i, prema Orwellu: "U vrijeme obmane slobodna misao postaje revolucionaran čin!" Elem, pisati, znači misliti, a ono nije tehnika, znanost ili računanje; ono je pitanje o egzistenciji, o smislu čovjeka, o kosmičkim pretpostavkama. Velika književnost pak, za mene znači misliti zajedno s onima koji proširuju horizonte. Jezik nije puko sredstvo sporazumijevanja ("ženo, dodaj mi pivo!"), jezik je logos (grč. λόγος),- jedina mogućnost ljudske egzistencije.

Dalje pak, nastavlja moj Solženjicin: "Da li je samo ova eksplozija atavizma - krštena danas "kultom ličnosti", da joj se ne bi kazalo pravo ime - da li je samo ona strašna? Ili je strašno i to što smo mi tih istih godina proslavljali stogodišnjicu Puškinve smrti, i bili bezočni da te iste Čehovljeve drame igramo iako smo imali odgovor na njihova pitanja? Ili je još strašnije to što nam i poslije trideset godina kažu: o ovim stvarima ne valja govoriti!"

Razumijem, dakle, oportunizam, konformizam i konvertitstvo polutana, ali se sa indignacijom i prezirom odnosim baš prema ovdašnjim, domesticiranim Srbima koji su se "snašli", "prilagodili", "otuđili", "formatirali" i "pokrili ušima", te šute i rade, a ženeći Hrvatice - rađaju nove janjičare. Oni su, ili advokati koji brane hrvatske šoviniste, a protiv šikaniranih Srba, (koje brani DORH), pa sve do stisnutih šljakera koji u četiri smjene poliraju hrvatske samokrese i municiju koju će jednom njihova djeca ponijeti u glavi, poniženi i uvrijeđeni, trajno u strahu od prvog susjeda poštara i njegove supruge frizerke.

Kako god, ako ostavim ovu šaku crva iza sebe, za mene je moralni imperativ razotkrivati pragmatizam i hipokriziju birokratske vlasti prema kulturi, a neodložno je istovremeno raditi protiv intelektualnog i moralnog konformizma takozvane poštene inteligencije, te rezervne vojske političke birokracije, koju ona neprestano suprostavlja jednoj intelektualnoj manjini što uporno služi veličini revolucionarnih ideala i humanističkim vrijednostima. Ali, ni poistovjećivanje kulture sa ljudskim izbavljenjem od zala i nesreća koje prate čovjeka, takođe, nije više nimalo ubjedljivo. Poslije svih historijskih iskustava koje ima čovjek XX vijeka i naše civilizacije, razoren je i onaj humanistički i prosvjetiteljski mit o svemoći kulture. Njen tron je srušen. Naime, kultura nije čovjeka učinila sretnim, niti mnogo boljim no što je bio bez znanja i mogućnosti koje su mu dale nauka, umjetnost, filosofija. Upravo iz njihovih zavičaja rodilo se moderno barbarstvo s nezapamćenim eksplozijama ljudskog zla, agresije i razaranja. Znanje i dobro, znanje i pravda, znanje i čovječnost, očigledno nisu sinonimi. Apokalipsa se nesumnjivo događa, ali čovjekovo izbavljenje od bijede i neslobode, nepravde i gluposti kao da tek treba da nastupi ili pak, ono odavno nastupa i traje mučno i protivurječno, s lakim sunovraćanjem u nazadnjaštvo.

Tko sa elementarnim kvocijentom inteligencije i temeljnim duhovnim osjećajem, može i pomisliti da pojedinac, narod ili država, čiji temelji leže u krvi, izrastaju na razbojništvu i patnji - imaju mirnu budućnost!? Pa bili ovi Amerika ili Hrvatska, svejedno - nitko!

Kako god, započeo sam sa A. Solženjicinom, a završiti ću sa A. Camusom: "Vičući svoju mržnju prema bogovima i svoju ljubav prema čovjeku, Prometej se s prezirom odvraća od Zeusa i odlazi k ljudima da ih odvede u napad na nebo. Ali ljudi su slabi i kukavni, treba ih organizirati. Oni vole uživanje i neposrednu sreću; da bi izrasli, treba ih naučiti da odbijaju med dana ... Treba ih spasiti od njih samih ...

DUŠAN KOSANOVIĆ, SRBIN IZ HRVATSKE