U TIJEKU JE RASKOL KAKAV NIJE VIĐEN OD 1054. Uzdrmani su temelji pravoslavlja, a Podgorica i Skoplje mogli bi biti uzrok novog povijesnog razilaženja

        Kriza “identiteta” u svjetskom pravoslavlju je na vrhuncu te mnogi smatraju da su u pitanju sami temelji pravoslavlja, ali ne toliko religijski i liturgijski koliko oni u borbi za “politički utjecaj” i kontrolu.

Srpska pravoslavna crkva ne priznaje ukrajinsku autokefalnost, a Rusi su već stali na stranu SPC-a u pitanju Sjeverne Makedonije i Crne Gore. No, Bugarska pravoslavna crkva (BPC) nije nesklona Makedoncima, pogotovo jer su je makedonska “braća” spremni priznati kao “Crkvu Majku”. Ali tada dolazi do problema s Carigradom, koji sebe smatra “majkom” svih pravoslavnih crkava...

Epohalni potresi unutar svjetskog pravoslavlja se nastavljaju. Na djelu je raskol koji se uspoređuje s velikom shizmom 1054. godine kada se kršćanstvo “raspalo” na katolištvo i pravoslavlje. I kriza “identiteta” unutar svjetskog pravoslavlja je na vrhuncu te mnogi smatraju da su u pitanju sami temelji pravoslavlja, ali ne toliko religijski i liturgijski koliko oni u borbi za “politički utjecaj” i kontrolu. Začahurena “državna” pravoslavna struktura se urušava.

A sve je počelo sukobima oko priznanja autokefalnosti (neovisnosti) Pravoslavnoj crkvi Ukrajine, na crkvenom i religijskom području koje Ruska pravoslavna crkva (RPC) smatra svojim posjedom. Naime, RPC je bio državna crkva i u Ukrajini. No, kada je carigradski (vaseljenski) patrijarh Bartolomej (folklorno nazivan “pravoslavnim papom”) podržao Ukrajince i udijelio im tomos, akt o priznanju autokefalnosti, to je izazvalo nemir i prijepore, uglavnom etnopolitičke naravi i interesa, unutar pravoslavnih crkava. Ruska i Srpska pravoslavna crkva (SPC) prekinule su odnose s vaseljenskim partijarhom, a potom je došlo i do raskola među samim crkvama jer su Grčka (Eladska) i Aleksandrijska pravoslavna crkva priznale Ukrajince, što Rusi smatraju izdajom pravoslavlja te, naravno, njihovih interesa, pogotovo zato što RPC sebe smatra stožernom crkvom svekolikog pravoslavlja.

Ali, potresi se nastavljaju i patrijarh Bartolomej je sredinom 2018. prihvatio zahtjev Makedonske pravoslavne crkve-Ohridske arhiepiskopije (MPC-AO) da pregovara kako bi ona bila priznata od ostalih pravoslavnih crkava. “Ekumenska patrijaršija ima obavezu i odgovornost da narode Ukrajine i Makedonije vrati u Istinu i kanonski okvir Crkve. Ako mi, kao Majka Crkva svih slavenskih naroda, tražimo puteve za spasenje naše braće u Ukrajini i Skoplju, onda time ispunjavamo Našu apostolsku obavezu. A Naša apostolska obaveza i odgovornost leže u tome da te nacije vratimo Istini i kanoničnosti Crkve”, rekla je Njegova svesvetost arhiepiskop grada Konstantinova, Novog Rima, patrijarh Ekumene, Bartolomej I., u propovijedi na liturgiji u dvorskoj crkvi Sv. Đorđa na Fanaru.

I time izazvao pobunu u vrhu SPC-a, a sve kroz usta Irineja, episkopa bačkog. Irinej je odlučio upozoriti Bartolomeja da ne pomišlja podržati Makedonce: “I da, ne daj Bože, postoji sklonost svesvetog patrijarha Bartolomeja ka nekakvom jednostranom i samovlasnom presuđivanju u slučaju skopskog i ukrajinskog raskola, ona bi bila izraz velike zablude, velika duhovna greška i, sa stanovišta ustrojstva Pravoslavne crkve i kanonskog prava, potpuno ništavna. Kada bi i došlo, pod političkim ili drugačijim pritiscima i poticajima, ona bi izazvala odlučno neslaganje i protivljenje ne samo u slavenskom pravoslavnom svijetu, nego i širom pravoslavlja”, rekao je vladika Irinej.

Postupak priznanja

No, kako bilo, zahtjevi iz Skoplja i Podgorice za postupkom priznanja su krenuli i vrlo vjerojatno bi se to (uskoro) moglo i dogoditi. (U Crkvi vrijeme drugačije protječe pa to “uskoro” u sklopu crkvenog postojanja treba uzeti s rezervom). Prema Carigradskom diptihu, postoji 15 autokefalnih crkava, a kao 15. je pripisana “sporna” Pravoslavna crkva Ukrajine (PCU), ali u svom “diptihu” RPC priznaje samo 12 pravoslavnih kanonskih crkava. Ta činjenica izaziva dodatne sukobe unutar pravoslavlja jer i SPC autokefalnost tih dviju balkanskih crkava doživljava kao “nož u leđa” od strane Carigradske patrijaršije, a takav rasplet donosi, naravno, i smanjenje njezina ne samo vjerskog, nego i političkog, etničkog i kulturološkog utjecaja, ali i gubitka određene, ne male, imovine i mogućnosti zarade.

Treba napomenuti da je za pravoslavne narode vlastita nacionalna Crkva važna za etabliranje i potvrđivanje nacionalnog i državnog identiteta. Upravo je ta činjenica potaknula Ukrajince, Crnogorce i Makedonce da i oni konačno dobiju svoje nacionalne, “državne” crkve.

Matične crkve

Makedonska pravoslavna crkva (MPC), odnosno Ohridska arhiepiskopija (OA) pokrenula je postupak priznanja, a nedavno je i vladina delegacija iz Skoplja (bivši premijer Zoran Zaev i v.d. premijera Oliver Spasovski) zbog toga posjetila partijarha Bartolomeja. Pod tim imenom bit će im lakše dobiti autokefalnost. U RPC-u su odmah “solidarno” reagirali da je to podmetanje SPC-u, protojerej Vsevolod Čaplin je zaprijetio da bi davanjem autokefalnosti Ukrajinskoj i Makedonskoj crkvi protiv volje njihovih matičnih crkava, Ruske i Srpske, moglo doći do raskola u pravoslavnom svijetu, a šef Ureda za informiranje RPC-a Vladimir Legojda rekao je da se “carigradski patrijarh stavio u funkciju političkih elita koje koriste religiju za svoje potrebe” te ironično napada vaseljenskog patrijarha da ide okolo i pita “Kome još treba tomos?”

U Skoplju se nadaju da bi već tijekom 2020. godine moglo doći do raspleta u vezi s MPC-om AO, iako iz SPC-a tvrde da je “Makedonija unutarnje pitanje SPC-a” te odbijaju arbitražu Carigrada, a pogotovo da u Istanbulu pregovaraju delegacije MPC-a AO i SPC-a. No, unatoč tako čvrstom stavu iz Beograda, s velikom dozom vjerojatnosti može se pretpostaviti da će se, u dogledno vrijeme, MPC OA naći na popisu pravoslavnih crkava, barem u Carigradskom diptihu. Naime, 1922. godine SPC je dobio tomos iz Carigrada za kanonsko područje Makedonije i Crne Gore (tada je i formalno ukinut CPC), a sada je potvrđeno da je u Carigradskoj patrijaršiji počeo postupak revizije tog akta, što je veliki korak ka makedonskoj crkvenoj neovisnosti.

Treba reći da je Pećka patrijaršija (Pećka autokefalna crkva), koja je jezgra SPC-a, zapravo nastala 1219. godine izdvajanjem upravo iz Ohridske arhiepiskopije koja je, pak, od 1767. kanonski bila vezana uz Carigrad. Tadašnji patrijarh OA bunio se protiv toga, ali je Carigrad pomogao Srbima, a sada je situacija obratna te se Makedonci nadaju da baš ta činjenica njima može najviše pomoći. Osim toga, pozivaju se i na primjer Ukrajine koja je nada za mnoge koji žele crkvenu neovisnost.

No, i ovaj proces nije samo religiozno pitanje, nego umnogome i politička odluka jer bi značila smanjenje srpskog utjecaja i u Sjevernoj Makedoniji. Stoga se SPC i RPC podupiru. SPC ne priznaje ukrajinsku autokefalnost, a Rusi su već stali na stranu SPC-a u pitanju Sjeverne Makedonije i Crne Gore. No, s druge strane Bugarska pravoslavna crkva (BPC) nije nesklona Makedoncima, pogotovo jer su iz MPC-a rekli kako su spremni BPC priznati kao “Crkvu Majku”, ali tada dolazi do problema s Carigradom koji sebe smatra “majkom” svih pravoslavnih crkava. SPC Makedonsku crkvu naziva “Titovom”, govoreći da je upravo u dogovoru s tadašnjim komunističkim režimom 1967. godine proglasila svoju autokefalnost i “izdvajanje” od SPC-a, koje ni do danas nije priznato. Grcima je, pak, važno da Crkva u svom nazivu nema makedonsko ime. (Sjetimo se zašto se sada država zove Sjeverna Makedonija.) Osim toga, Eladska je crkva i u žestokom suparništvu s RPC-om jer Rusi imaju narativ i mantru da je Rusija “Treći Rim”, odnosno da su oni “zakoniti nasljednici” Bizanta, a to Grcima ne sjeda dobro jer se i oni vide u toj ulozi.

No, RPC se žestoko protivi ne samo zato što su “izgubili” Ukrajinu, nego i zato da tim putem ne pođe Bjeloruska pravoslavna crkva, a već se osnovala Estonska pravoslavna crkva na “kanonskom” području RPC-a, koja čeka za svoj tomos u redu pred vratima vaseljenskog patrijarha u istanbulskom naselju Fanar.

U svim posljednjim događajima središnju je ulogu imao patrijarh Bartolomej I., koji je priznao Ukrajinsku crkvu, a sada to najavljuje i za Sjeverne Makedonce.

Dimitrios Archondonis, kako glasi njegovo svjetovno ime, postao je ekumenski patrijarh prije 29 godina. Vrhovni poglavar Ekumenske carigradske patrijarhije, Bartolomej I., rođen je 1940. godine u selu Aghi Theodori na Imbrosu i najprije je studirao teologiju na svećeničkom seminaru Chalki u Turskoj, a potom na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu i Münchenu. Nakon toga je 1972. postao šef Ureda patrijaršije u Istanbulu, a 1990. mitropolit Kalcedona, da bi ga 22. listopada 1991., kada je imao samo 51 godinu, 15 mitropolita Svete sinode izabralo za ekumenskog carigradskog patrijarha. Bartolomej I. je 270. nasljednik apostola Andrije i istodobno počasni poglavar 300 milijuna pravoslavaca.

Njegovo je sjedište u Carigradu-Istanbulu, ali položaj malobrojnih kršćana u Turskoj je težak. Ukupno ih je oko 100.000, od kojih je 60.000 Armenaca, 20.000 Asiraca i nekoliko tisuća Grka. Osim toga, još 1936. su sve nemuslimanske zaklade, koje su vrijedile kao pravni nositelji crkava, morale dostaviti popise svoje imovine, a turske su vlasti zaplijenile pa dobrim dijelom preprodale više od tisuću episkopija, bolnica, škola, stambenih zgrada i groblja.

Školovanje svećenika

U takvim okolnostima Bartolomej pokušava pronaći kompromis s režimom Recepa Tayyipa Erdoğana od kojega je tražio otvaranje Visoke teološke škole na otoku Halki-Heybeliada (u turskoj verziji) na Mramornome moru, koji je 1971. zatvoren odlukom tadašnjih vlasti. Halki je ekstremno važan jer o tamošnjoj Visokoj teološkoj školi ovisi školovanje svećenika, a time i održanje Patrijarhije zato što prema crkvenom pravu ekumenski patrijarh mora biti svećenik, a istodobno po turskom pravu građanin Turske. Problem je to što Turska teolozima koji studiraju u inozemstvu uskraćuje državljanstvo i kako bi ispalo da nisu osvetoljubivi, dopuštaju da se na Halkiju održavaju konferencije i seminari, a nedavno su vratili konfiscirano okolno zemljište koje je pripadalo Patrijaršiji.

Rusi ne vole Bartolomeja i zato što je pobornik zbližavanja s Rimokatoličkom crkvom. U jesen 2006. je papu Benedikta XVI. pozvao u Istanbul, a 2013. on je bio prvi grko-pravoslavni patrijarh koji je od raskola Crkve na Zapadnu i Istočnu 1054. sudjelovao na ceremoniji ustoličenja jednog rimsko-katoličkog pape - Franje.

Sjećaju ga se i Hrvati. U rujnu 2016. Bartolomej I. je pomalo iznenadno stigao u Hrvatsku te potom svojim govorom uzburkao duhove. Najvažniji dio predstavljao je Bartolomejev govor u Jasenovcu, najužasnijem logoru u NDH. Iznio je neistinit podatak, koji “gura” SPC, da je u tom ustaškom logoru bilo oko 700.000 srpskih žrtava i logično da su zatim u drugi plan pali ostali dijelovi Bartolomejeva dolaska u Hrvatsku. A Bartolomej i patrijarh srpski Irinej služili su svetu arhijerejsku liturgiju u hramu Rođenja svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu jer je 10. rujna dan kad SPC vrši spomen svetim jasenovačkim novomučenicima.

No, danas odnosi više nisu idealni. Štoviše. Iz Moskve i Beograda čak stižu optužbe da je Bartolomej američki plaćenik te da “usitnjava” pravoslavlje i svjesno ga oslabljuje.

Извор: "Јутарњи хр."