Koje ovlasti ima nositelj papinske službe u Crkvi?

Papa je vrhovni poglavar Katoličke Crkve i suveren države Vatikan. Mene osobno, a vjerujem i druge čitatelje, zanimalo bi koje glavne ovlasti u Crkvi ima nositelj papinske službe? Može li njega itko u Crkvi pozvati na odgovornost?

Crkveni Zakonik kanonskoga prava za papu koristi ove službene nazive: »rimski prvosvećenik«, »Petrov nasljednik«, »biskup Rimske Crkve«, »namjesnik Kristov«, »glava Biskupskoga zbora«, »pastir opće Crkve« i »vrhovni pastir Crkve«. Sam izraz »papa« u Zakoniku se uopće ne navodi, osim što se koristi pridjev »papinski«. Svi ti nazivi za papinsku službu imaju duboko teološko i crkvenopravno značenje.

Papinska služba je služba biskupa Rimske Crkve (rimskog biskupa – kako se najčešće navodi u Zakoniku) u kojoj traje služba koju je Gospodin pojedinačno povjerio Petru, prvaku apostola. Ta služba prenosi se na sve zakonito izabrane Petrove nasljednike a sastoji se u tome da je nositelj te službe glava Biskupskoga zbora, namjesnik Kristov i pastir opće Crkve. Kad se kaže da je papa »glava Biskupskoga zbora«, onda se ističe da je samim tim što je biskup član Biskupskoga zbora, a time što je rimski biskup, papa je prvak Biskupskoga zbora, kao što je apostol Petar bio prvak apostolskoga zbora. Kad se kaže da je papa namjesnik Kristov – a taj pojam potječe iz vrlo stare crkvene tradicije a navodi se i u dokumentima i Prvoga i Drugoga vatikanskog koncila – onda se ističe da je papina riječ, odluka zadnja, protiv koje na zemlji ne može biti priziva, a takvu ovlast papa ima od Krista samoga. Pojam »pastir opće Crkve« – a tome je pojmu identičan i »vrhovni pastir Crkve« - označava prvenstvo učiteljske, posvećujuće i upravljačke vlasti u čitavoj Katoličkoj Crkvi.

Nositelj papinske službe ima u Crkvi »vrhovnu, potpunu, neposrednu i opću redovitu vlast koju uvijek može slobodno vršiti«. Da papa ima vrhovnu vlast, znači da ima vlast izravno od Boga, da nije ovisan ni o kakvoj vlasti u Crkvi i da je iznad svih nositelja vlasti u Crkvi. Zato protiv papine odluke, dekreta ili presude nema priziva ni utoka, niti tko može papu pozvati na odgovornost. Da papa ima »potpunu vlast«, znači da njegova vlast obuhvaća sva područja crkvenoga života, dakle navješćivanje, posvećivanje i upravljanje. Papina »neposredna vlast« sastoji se u tome da papa može u svako doba i posvuda u svakoj mjesnoj Crkvi intervenirati svojom redovitom vlašću. Papina »opća redovita vlast« sastoji se u tome da ima vlast nad svim mjesnim Crkvama i nad svim vjernicima, dakle vlast koja se i u teritorijalnom i u osobnom pogledu proteže na čitavu Katoličku Crkvu.

Jedinstvena je uloga rimskoga biskupa, tj. pape u naučiteljskoj službi Crkve. Zadaća naviještanja evanđelja za svu Crkvu povjerena je osobito rimskom prvosvećeniku i Biskupskome zboru. Snagom svoje službe papa je nezabludiv u naučavanju onda kad kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika konačnim činom proglašava da je neki nauk o vjeri ili ćudoređu obvezatan. Tom ovlašću da proglašava dogmu u dosadašnjoj povijesti papinstva poslužio se samo jedan papa, i to papa Pio XII. koji je g. 1950. proglasio dogmu o Uznesenju Marijinu na nebo nakon što je primio potvrdu od svih biskupa da cijela Crkva vjeruje u uznesenje na nebo Blažene Djevice Marije. Specifična učiteljska uloga pape pokazuje se na općem koncilu kad papa proglašava ono što biskupi svega svijeta s papom kao učitelji i suci vjere i ćudoređa prihvate.

Novi Zakonik kanonskoga prava izričito zahtijeva »vjernički posluh uma i volje nauku koji o vjeri ili ćudoređu izriču bilo vrhovni svećenik bilo Biskupski zbor kad vrše vjerodostojno naučavanje iako ga ne namjeravaju proglasiti konačnim činom«. To se osobito odnosi na papinsko redovito naučavanje enciklikama i pobudnicama.

Papina ovlast u praktičnom životu mjesnih Crkava osobito se pokazuje prigodom posve slobodnog imenovanja ili potvrđivanja zakonito izabranih biskupa. Papa također ima pravo, po svojoj procjeni, prihvatiti ili odgoditi ostavku biskupa koji su navršili kanonsku dob (tj. 75 godina) za podnošenje ostavke na upravu biskupijom ili na drugu službu koju obavljaju. Papa također imenuje i opoziva izaslanike bilo osobne, bilo Apostolske Stolice.

Osobito je atraktivno papino pravo da sam izabire kardinale, stvara ih i daje im naslov. Papa također saziva konzistorij, tj. kardinalski kolegij.

Papinoj skrbi povjerene su i ustanove posvećenoga života (redovničke zajednice i sekularni instituti). »Pojedini članovi treba da se pokoravaju vrhovnom svećeniku, kao svojem najvišem poglavaru, i zbog svete veze poslušnosti« – kaže se u Zakoniku kanonskoga prava. Papa, skrbeći za ustanove posvećenoga života i za potrebe apostolata, pojedine ustanove posvećenoga života izuzima od vlasti mjesnih ordinarija i podlaže sebi samome ili drugoj crkvenoj vlasti.

Papa je i vrhovni sudac za sve članove Katoličke Crkve, bilo da sudi osobno, bilo preko redovitih sudova Apostolske Stolice ili sudaca koje je sam ovlastio. Jedino papa ima pravo suditi u parnicama koje se tiču duhovnih i s duhovnim povezanih stvari te koje se tiču povreda crkvenih zakona, a kad su optuženi vrhovni vladari država, kardinali, izaslanici Apostolske Stolice i biskupi. Osobno je papa izuzet od svakog suđenja u Crkvi. To da papa ne može biti u Crkvi suđen, ne znači da mu nitko u stvarima u kojima je samo čovjek kao svaki drugi ne bi smio ništa prigovoriti ili ga na nešto, pa što se tiče i njega osobno, upozoriti.

Papi u obavljanju službe pomažu biskupi, osobito preko Biskupske sinode, zatim kardinali, te posebno različite ustanove osnovane prema potrebama doba (kongregacije, papinska vijeća i druga tijela) – a svi vrše povjerenu službu u papino ime i papinom vlašću.

http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=6&conID=156&act=show