header image
НАСЛОВНА СТРАНА
На посрамљење новотарцима: интервју Павела Лисицког са бискупом Шнајдером Штампај Е-пошта
субота, 30 јул 2022

 Увод Уредништва:

Редовним читаоцима "Борбе за веру" познато је да смо до сада у неколико наврата преносили изјаве и интервјуе конзервативног римокатоличког бискупа Атанасија Шнајдера.

 Бискуп Шнајдер је недавно, позивајући се на Светог Василија Великог (мада то има и код Блаженог Августина), показао да никада у историји није постојала Литургија окренута ка народу (овде:), што тврде и раде и српски новотарци.

Он је такође устао давања римокатоличког "причешћа" у руке верника, говорећи да је то скрнављење и негација вере у трансупстанцијацију.

Бискуп још указује да је давања причешћа у руке верника први пут видео у Немачкој 1973. године, да је то "потресло његов свет". А управо то су почели да раде и српски новотарци - конкретно бискуп Гргур немачки, за време трајања такозване "пандемије".

Тужно је али и срамно да у СПЦ нема ни једног јединог теолога да устане против  кварење вере и богослужбеног поретка, као што то чини неколико римокатоличких клирика - трационалиста, а до сада их је - о трошку овог  ојађеног народа -  одшколовано на хиљаде...

Али зато они Србима соле памет шта треба да раде на црвено слово, позивају их да обавезно дођу на њихове новетарске Литургије, и успут им увале своје боровнице из Велике Плане и вино из Игњатијевих подрума у Копорину...

 + + +

Intervju (odnosno izvadak iz njihove nove knjige, izašle prošli mjesec) Pawela Lisickog s biskupom Schneiderom o stanju u Crkvi i svijetu za vrijeme takozvane pandemije: Kako je vrh Crkve odgovorio? Da li vjernička, ili u ovom slučaju specifično svećenička “sveta poslušnost” ima granica?

Odgovore i biskupova razmišljanja pročitajte u tekstu ispod:

P: Mnogi se pitaju o učincima pandemije koronavirusa, koja je započela u Kini, a zatim je napala različite zemlje u Europi i na kraju SAD. Za katolika je, naravno, temeljno pitanje o duhovnim učincima koje će izazvati valovi bolesti. Što mislite o ponašanju onih poglavara Crkve koji su obustavili Euharistijska slavlja u svojim biskupijama? Može li se reći da je panika povezana s pandemijom zahvatila biskupe?

O: Da, to je moj opći dojam, da je većina biskupa odgovorila žurno i u panici kada su zabranili sva javna slavlja Euharistije, ili, što je još zbunjujuće, kada su zatvorili crkve. Takvi su biskupi više djelovali kao svjetovni birokrati nego pastiri. Usredotočujući se isključivo na različite higijenske mjere, izgubili su iz vida nadnaravni pogled na stvarnost i napustili primat vječnog dobra duša.

P: Mnoge europske zemlje su potpuno zatvorile svoje crkve. Neki biskupi nisu dopustili ni misna slavlja za Uskrs. I u Poljskoj je,  u vrijeme kada je nekoliko desetaka ljudi bilo dopušteno u trgovine, broj vjernika u crkvama bio ograničen na pet.

O: Sve dok su supermarketi otvoreni i dostupni i dok ljudi imaju pristup prijevozu, nema uvjerljivog razloga za zabranu okupljanja u crkvama. Crkve su u stanju osigurati higijenske mjere koje su jednako dobre, ili čak bolje. Na primjer, prije svake Mise klupe i vrata su se mogle dezinficirati, a svaka osoba koja ulazi u crkvu mogla je dezinficirati ruke. Mogle bi se poduzeti i druge slične mjere. Inspirativni primjer nadnaravne perspektive tijekom pandemije može se pronaći u predsjedniku Tanzanije, Johnu Magufuliju. Predsjednik Magufuli, koji je prakticirajući katolik, rekao je sljedeće u nedjelju, 22. ožujka 2020. (nedjelja Laetare): “Pozivam vas, sukršćane, pa čak i muslimane, ne prestajte se okupljati kako biste slavili i obožavali Boga. Zato mi kao vlast nismo zatvorili ni crkve ni džamije. Naprotiv, uvijek bi trebale biti otvorene, kako bi se ljudi mogli obratiti Bogu. Crkve su mjesta gdje ljudi mogu tražiti istinsko ozdravljenje, jer tamo živi pravi Bog. Ne bojte se hvaliti Boga i tražiti Njegovo lice u crkvi.”

P: Svećenici su vjerojatno u posebno teškoj situaciji. S jedne strane žele utješiti vjernike, s druge strane trebaju se pridržavati propisa koje izdaju biskupi. Pitanje je što bi trebali učiniti, na primjer, kada vjernici od njih traže da čuju njihovu ispovijed? Koji bi bio vaš savjet?

O: Svećenici moraju zapamtiti da su oni prije svega pastiri besmrtnih duša. Oni trebaju oponašati Krista, koji je rekao: “Ja sam pastir dobri, Pastir dobri daje život svoj za ovce. A najamnik i koji nije pastir, kojemu nijesu ovce njegove, vidi vuka gdje dolazi, i ostavlja ovce, i bježi, a vuk grabi ih i razgoni.A najamnik bježi, jer je najamnik i ne mari za ovce. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje (ovce), i mene poznaju moje.” (Iv10:11-14)

Ako svećenik poduzima sve potrebne mjere opreza na razuman način i koristi se diskrecijom, ne mora se pridržavati propisa svog biskupa ili vlade o obustavljanju slavlja s vjernicima. Takvi propisi su samo ljudski zakon; u Crkvi je pak vrhovni zakon spasenje duša. U takvim situacijama svećenici moraju biti posebno kreativni kako bi vjernicima, barem maloj skupini, omogućili sudjelovanje na misi i primanje sakramenata. To je bio pastoralni stav svih svećenika — mučenika i ispovjednika — u vrijeme progona.

P: Može li se neposluh svećenika prema vlastima, a posebno crkvenim vlastima, smatrati legitimnim u određenim slučajevima (na primjer, ako je svećeniku zabranjeno posjećivati ​​bolesne i umiruće)?

O: Ako Crkvene vlasti zabranjuju svećeniku da to učini, on ne smije pristati. Takva zabrana je zlouporaba ovlasti. Krist nije biskupu dao moć da zabrani posjete bolesnima i umirućima. Pravi svećenik učinit će sve što je u njegovoj moći da posjeti čovjeka na samrti. Mnogi svećenici su to činili, čak i kad je to značilo riskirati svoje živote, i tijekom progona i pandemija. Mnogo je primjera takvih svećenika u povijesti Crkve.

Na primjer, sveti Karlo Boromejski je dijelio svetu Pričest na jezik ljudima koji su umirali od kuge. U naše vrijeme imamo dirljiv i poučan primjer svećenika, posebno u regiji Bergamo u sjevernoj Italiji, koji su se zarazili i umrli jer su se brinuli za umiruće pacijente s korona virusom.

P: Liturgijska uskrsna slavlja u Vatikanu odvijala su se praktički bez vjernika laika.

O: S obzirom na strogu zabranu masovnih okupljanja koju je izdala talijanska vlada, razumljivo je da papa nije mogao slaviti liturgije Velikog tjedna s velikim brojem vjernika. Na primjer, mislim da je liturgije Velikog tjedna papa mogao slaviti s dužnim poštovanjem i bez ograničenja u Sikstinskoj kapeli (što je bio običaj papa prije II. Vatikanskog sabora), sa klerom (kardinalima i svećenicima) i odabrati grupu vjernika koji bi se pridržavali higijenskih mjera. Nema logike u zabrani paljenja vatre, blagoslova vode ili krštenja za vrijeme Vazmenog bdijenja, kao da sve to širi virus. Patološki strah je prevladao nad zdravim razumom i nadnaravnim pogledom [stvarnosti].

P: Kad sam na TV programu rekao da je nadnaravni život najvažnija stvar za katolika, mnogi su gledatelji bili ogorčeni. Po Vašem mišljenju, kako Crkva upravlja pandemijom koronavirusa?

O: Stav Crkve otkriva gubitak nadnaravne perspektive. Posljednjih desetljeća mnogi su se Crkveni poglavari uglavnom bavili sekularnim, svjetovnim i vremenitim stvarima, te su kao rezultat toga postali slijepi za nadnaravnu i vječnu stvarnost. Oči su im bile ispunjene prašinom zemaljskih stvari, kako je jednom rekao sveti Grgur Veliki. Njihova reakcija na pandemiju Covid-19 otkrila je da im je više stalo do smrtnog tijela nego do besmrtne duše, zaboravljajući na Riječi našeg Gospodara: “Jer kakva će korist čovjeku ako cijeli svijet dobije, a dušu svoju izgubi?” (Mk 8:36) Biskupi koji sada pokušavaju zaštititi (ponekad nerazmjerno snažnim sredstvima/načinima) tijela vjernika od infekcije prečesto su biskupi koji su prešutno dopustili da se otrovni virus heretičkog učenja i prakse proširi među njihovim ovcama.

P: Rečeno je da bi pandemija mogla imati otrežnjujući učinak, da bi katolike mogla podsjetiti na ispravnu hijerarhiju vrijednosti. Kardinal Vincent Nichols nedavno je rekao da ćemo kada pandemija Covid-19 završi, počet ćemo osjećati novu glad za Euharistijom. Slažete li se s tim?

O: Nadam se da se ove riječi mogu pokazati istinitima za mnoge katolike. Uobičajeno je ljudsko iskustvo da dugotrajna oskudica bitne stvarnosti rasplamsava čežnju za njom u ljudskim srcima. To se, naravno, odnosi na one koji istinski vjeruju i koji vole euharistiju. Takvo iskustvo pomaže i za dublje promišljanje značenja i važnosti Presvetog Sakramenta. Možda će oni katolici koji su se toliko navikli na Sanctissimum da su ga počeli doživljavati kao običnog i uobičajenog doživjeti duhovno obraćenje, uvidjeti svoju pogrešku i od sada će Presvetom Sakramentu pristupiti kao nečemu izvanrednom i plemenitom.

P: Svaki čitatelj Starog zavjeta vidjet će da su se nesreće koje su zadesile čovječanstvo u to vrijeme – suša, potop, kuga ili ratovi – smatrale ispunjenjem Božjih nauma. Može li način na koji je Bog postupao sa svojim izabranim narodom u Starom zavjetu biti od pomoći u razumijevanju trenutne situacije?

O: Pandemija Covid-19, koliko je meni poznato, stvorila je situaciju bez presedana u Crkvi. Mislim na gotovo svjetsku zabranu svih javnih slavlja svete Mise. Vidi se djelomična analogija sa zabranom kršćanskog bogoslužja u gotovo cijelom Rimskom Carstvu u prva tri stoljeća nakon Krista. Trenutačna situacija je, međutim, bez presedana, jer su u našem slučaju zabranu javnog bogoslužja izdali katolički biskupi, a [u nekim slučajevima] se to dogodilo i prije nego što su relevantni državni propisi objavljeni. Na neki način, naša se situacija može usporediti sa suzbijanjem žrtvenih prinosa u jeruzalemskom hramu tijekom babilonskog zarobljeništva Božjeg izabranog naroda. U Bibliji se božanska kazna doživljavala kao milost: „Blago čovjeku kojega Bog ispravlja: ne odbijaj, dakle, kažnjavanje Gospodnje: Kad on rani, on i zavija; kad udara, ruka njegova i iscjeljuje.“ (Job 5,17)–18) i „Koje volim, korim i kažnjavam. Budite dakle revni i činite pokoru” (Otk 3,19). Jedini adekvatni odgovori na nevolje, katastrofe, pandemije i druge takve situacije – sve su to oruđe u Božjoj ruci da probudi ljude iz sna grijeha i ravnodušnosti prema božanskim zapovijedima i vječnom životu – jesu pokora i iskreno obraćenje Bogu. U sljedećoj molitvi prorok Danijel daje primjer istinskog povjerljivog stava koji bi vjernici svih vremena trebali zauzeti zajedno s modelom kako se ponašati i moliti u vrijeme nevolje: “Sav je Izrael prestupao zakon tvoj, otpadao je, a da nije slušao glasa tvojega. Prokletstvo i kletva, kako stoje napisani u zakonu Mojsija, sluge Božjega, izlili su se na nas, jer smo mu sagriješili.” (Dan 9,11)”Prikloni uho svoje, Bože moj, i slušaj! Otvori oči te pogledaj našu pustoš i grad koji se tvojim zove imenom! Jer mi te ne molimo zbog svoje pravednosti, već zbog velikih smilovanja tvojih. Gospode, čuj! Gospode, oprosti! Gospode, poslušaj i čini! Ne oklijevaj – zbog sebe, Bože moj, jer se tvojim imenom zove grad tvoj i narod tvoj!” (Dan 9: 18-19)

P: Zbog pandemije, mnogi su biskupi počeli poticati vjernike da se pričešćuju na ruku umjesto na jezik, a neki su biskupi izričito zabranili primanje na jezik. Što mislite o tome?

O: Situacija u kojoj se javno slavlje svete Mise i podjela svete Pričesti obustavlja toliko je neobična i tako teška da u njoj možemo tražiti puno dublji smisao. Ti se događaji događaju gotovo točno pedeset godina nakon što je uvedena sveta Pričest na ruku (1969.) i nakon što je provedena radikalna reforma obreda svete Mise (1969. – 1970.) zajedno s njihovim protestantskim elementima (kao što su molitve prinosa). ) te horizontalni i nastavni stil slavlja (trenuci improvizacije, slavlje u zatvorenom krugu i prema narodu). Praksa podjele svete Pričesti u ruke dovela je u posljednjih pedeset godina do nenamjernih i namjernih svetogrđa euharistijskog Tijela Kristova u neviđenim razmjerima. Više od pedeset godina Tijelo Kristovo gaze (uglavnom nenamjerno) noge klera i laika u katoličkim crkvama diljem svijeta. Fenomen krađe posvećenih hostija također raste alarmantnom brzinom. Praksa primanja Svete Pričesti rukom i prstima nalikuje činu jedenja obične hrane.* Ovakav način primanja Krista u Euharistiji oslabio je vjeru u Njegovu stvarnu prisutnost, u transsupstancijaciju i u Božansku i uzvišenu narav posvećene Hostije među mnogim katolicima. Podsvjesno se u shvaćanju vjernika Kristova euharistijska prisutnost pretvorila u blagoslovljeni kruh ili samo simbol. Sada je Gospodin intervenirao i gotovo svim vjernicima uskratio mogućnost sudjelovanja u svetoj Misi ili sakramentalnog primanja Pričesti. Nedužni i krivi zajedno prolaze ovu nevolju, jer su u otajstvu Crkve svi sjedinjeni kao njezini udovi: “I ako jedan ud što trpi, s tim trpe svi udovi” (1 Kor 12,26). Sadašnju (2020 god.) obustavu javnoga slavlja svete Mise i podjele Pričesti papa i biskupi mogli su shvatiti kao Božji ukor za posljednjih pedeset godina euharistijskih profanacija i banalizacija, ali istodobno i kao milosrdni poziv za istinsko euharistijsko obraćenje cijele Crkve.

Neka Duh Sveti dotakne srca pape i biskupa, potičući ih na izdavanje posebnih liturgijskih normi, kako bi se euharistijsko bogoslužje cijele Crkve pročistilo i iznova preusmjerilo prema Gospodinu. Kad sadašnja nevolja prestane, papa bi trebao izdati posebne liturgijske upute u kojima će pozvati cijelu Crkvu da se okrene Gospodinu na način slavljenja (što znači da se i slavljenik i vjernici trebaju okrenuti na isti način tijekom euharistijske molitve). Papa bi također trebao zabraniti praksu dijeljenja svete Pričesti na ruke jer Crkva ne može nastaviti nekažnjeno postupati prema Sanctissimumu u maloj posvećenoj hostiji na tako minimalistički i rizičan način. Molitva Azarije, čiji dio svaki svećenik recitira na Misi tijekom obreda prinosa, mogla bi nadahnuti papu i biskupe da poduzmu konkretna djela reparacije i obnove slave Euharistijskoj Žrtvi i Euharistijskom Tijelu Kristovu:

“…No primi nas slomljene duše,duha ponizna! Kao paljenice ovnova i bikova, kao tisuće pretilih janjaca –takva nek’ bude žrtva naša pred tobom danasda nas pomiri s tobom –jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju. Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe,tebe se bojati i tražiti lice tvoje.Ne postidi nas,već postupaj s nama po blagosti svojoj,po velikoj ljubavi svojoj!Izbavi nas, kao nekoć, čudesima svojim,proslavi ime svoje, Gospode!”

*Vezano za Pričest na ruci, biskup govori kako mu je to bilo jedan od najvećih šokova s kojima se susreo kada je s obitelji emigrirao u Njemačku 1973:

“..Što se tiče Crkve, za mene je bio pravi šok kada sam prvi put bio izložen dijeljenju svete Pričesti na ruku. To je potreslo moj svijet. “

P: Dakle, ova praksa je već bila prisutna u Njemačkoj 1970-ih?

O: “Sigurno. Kako sam kasnije saznao, to je postalo uobičajena praksa 60-ih godina, a uvedeno je de facto odmah nakon Koncila. 1973. već je bila sveprisutna u Njemačkoj. Nisam mogao prijeći preko toga. Stalno sam pitao, kako je to moguće? Još uvijek to nisam uspio razumjeti. Kako to može biti? Kako mogu primiti Boga u svoj Njegovoj svetosti, u svoj Njegovoj veličini i veličanstvu skrivenom u Euharistiji, kao da jedu voćni kolač ili krafnu?”

+ + +

Uredio: Petar Salečić, izdavačka kuća Kyrios

Последњи пут ажурирано ( понедељак, 08 август 2022 )
 
< Претходно   Следеће >

Србска Православна Црква

Serbian Orthodox Church

УВОДНА РЕЧСАОПШТЕЊАКОНТАКТПРЕТРАГА
Тренутно је 9 гостију на вези
ОБАВЕШТЕЊА
ПОДРЖИТЕ РАД "БОРБЕ ЗА ВЕРУ

 

"Тешко је замислити хришћанина да под оваквом претњом може бити неутралан, а два пута теже замислити православног Србина, да може стајати по страни и безучасно посматрати борбу између крстоносаца и крстоломаца. Бити неутралан,  није одлика српског народа".
Свети Владика Николај


© www.borbazaveru.info. Сва права задржана.