Na Novu Godinu 1943. održana je u logoru Jasenovac prva katolička služba božja. Održana je u novoj stolariji u zgradi upravne pisarne, gdje su održavane kazališne predstave. Za to je očišćena stolarija i improviziran oltar, na kojemu je slu­žio misu katolički dušobrižnik ustaške vojnice u Jasenovcu, ustaški satnik, »velečasni« Zvonko Brekalo.

Misa je bila neobično svečana. U stolariju naguralo se mnogo vjernika, koji su dočekali tu novost kao znak novog režima u Jasenovcu, kao znak, da se o logorašima-počelo voditi ozbiljnog računa izvan logora, i kao sigurni znak. da jasenovačku zemlju ne će više poškropiti ni jedna prolivena kap nedužne krvi. Logoraši su došli u velikom broju i ispunili prostor stolarije do posljednjeg centimetra. Kad je trebalo kleknuti, nastalo je takvo komešanje i takva stiska, te je prijetila opasnost, da će popucati zidovi stolarije i pokriti nas grešnike ciglom. Straga na uskom prostoru, stisnuo se logorski orkestar, koji je za vrijeme mise svirao kompozicije Vilhara, Händela i Beethovena. Misu je u pravom svećeničkom ornatu služio »velečasni« Brekalo s
očima boje nebeskog plavila, a ministrirao je skru­šenog lica i odmjerenih pokreta Jozo. Kako je ugodno bilo čuti zvuk zvonca u Jozinim rukama, kojima je objavljivao podizanje svetih otajstava! Kako je ganutljivo bilo pogledati tamnu masu logoraša prignutih glava, što se busaju u prsa, a nad njima u astralnoj pozi Brekala u čistoj, bijeloj, čipkastoj halji s prebačenim, zlatom izvezenim plaštem, ukrašenim zlatnim inicijalima INRI pod znakom križa, kako uzdignutih plavih očiju bijelom, mekanom rukom blagoslivlja svoje kršćansko stado.

Mnoge su logoraše gušile suze slušajući mekani Zvonkov bariton, kako u glatkim, formalno dotjeranim rečenicama tumači i propovijeda Kristove riječi: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe«.

Pop Brekalo nosio je ustašku uniformu. Bio je satnik i prijatelj Luburićev, pobratim Matkovićev. Taj pop imao je toliko drskosti i cinizma, da na najkrvavijem terenu Evrope, u ime kršćanstva, govori pred logorašima — koji su na sebi osjetili bič i užareno željezo njegovih naintimnijih prijatelja, suradnika i istomišljenika — o ljubavi prema bli­žnjemu i o tome, kako je bog svagdje i na svakome mjestu, pa i tu, među nama, u logoru, gdje je preklano i premlaćeno na stotine hiljada ljudi, i gdje je svaka stopa zemlje natopljena morem ljudske
krvi. Pop Brekalo govorio je tu pred nama, u stolariji, gdje je jučer Alaga tukao do iznemoglosti jednog logoraša zato, što ga nije dovoljno devotno pozdravio.

Tu je nama pop Brekalo, kao zastupnik božji, u čitavom nizu propovijedi tumačio najpotresnije događaje i reminiscencije iz svetog pisma, savjetovao nam, da oprostimo našim krvnicima, koji su nam zaklali majke, žene, djecu, da ih ljubimo kao same sebe, da volimo domovinu i poglavnika, koji predstavlja vlast, a svaka vlast je od boga, pa i ustaška. Da se molimo za poglavnikovo zdravlje i dug život, jer je on naš otac, koji pati zbog naše bijede i ne spava noću brinući se o dobrobiti našoj.

Tražio je, da okajemo svoje »zločine« prema domovini i da se vratimo u ljudsko društvo, koje će nas prihvatiti, i u kojemu treba da radimo za dobrobit zajedničke nam domovine, što ju vodi uz pomoć božje providnosti najveći sin hrvatskog naroda naš »dični poglavnik«.

Uvjeravao nas je nekoliko puta, govoreći uzdignutih ruku s oltara, kako će se u najskorije vrijeme širom otvoriti vrata jasenovačkog logora, koja će propustiti sve Hrvate, a pred Srbima i Židovima će se opet blago zatvoriti i ostati zatvorena sve dotle, dok ne odjekne svijetom fanfara pobjede kršćanske Evrope nad bezbožnim komunizmom i njegovim kapitalističkim slugama. Na Uskrs je taj zločinački pop ispovijedao logoraše katoličke vjere i dijelio im pokore od po dvadeset očenaša, da okaju grijeh, što su u gladi ukrali svome bližnjemu komad kruha.

Pop Brekalo igrao je rado nogomet. Jednom je nastupio u nekoj utakmici kombiniranih ustaških momčadi. Pri jednom sudaru srušio ga je neki ustaški vodnik. Pop Brekalo se podigao sa zemlje sav crven u licu, stisnutih zubi, među kojima se sigurno cijedila kakva bogumrska kletva, i nasrnuo pesnicama na protivnika. Oborio ga je na zemlju i udarao nogama sve dotle, dok mu nije šiknula krv na usta. Odnijeli su ga slomljene ruke u ustašku bolnicu. Sjetio sam se njegove propovijedi na temu: »Tko tebe kamenom, ti njega hljebom«.

Pop Brekalo rado je pio. Vrlo rado. Pričali su mi o njegovim pijanim podvizima podvornici Hajro i Rafo, koji su ustaške oficire dvorili za vrijeme pijanki. Znao se opijati do nesvijesti s najokorjelijim koljačima. Jednom je na takvoj pijanki u zapovjedništvu, kojoj je prisustvovao i pop Brekalo, Ljubo Miloš dražio Bonza, da je već zaboravio, kako se secira živo ljudsko meso. Bonzo je otrčao u Slobodanovo naselje i doveo u društvo jednoga logoraša, prvoga, koga je digao iz kreveta. Hajra i Rafa potjerali su spavati. Ujutro su morali s poda očistiti veliku lokvu krvi i odnijeti u logorsku čistionu Bonzovu bluzu svu poprskanu krvlju. Janko mi je pričao, kako bi pop Brekalo znao noću provaljivati u ustašku bolnicu, ulaziti u sobe, gdje su ležale teško bolesne logorašice iz Stare Gradiške, i zahtijevati od njih žarke ljubavne zagrljaje. Brekalo je bio dobar nogometaš. Ako bi se koja usprotivila, prisilio ju je na poslušnost dobro ciljanim udarcem noge. Gađao je obično u prsa.

»Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.«

ИЗ КЊИГЕ МИЛКА РИФЕРА „ГРАД МРТВИХ“