Važno je razumjeti da, što se svijeta tiče, ne postoji niti jedna nova ili originalna ideja u takozvanom programu Velikog Reseta Klausa Schwaba. Niti je njegov program Četvrte industrijske revolucije njegov ili njegova tvrdnja da je izmislio pojam dioničkog kapitalizma proizvod Schwaba.

Klaus Schwab je nešto više od lukavog PR agenta za globalnu tehnokratsku agendu, korporativno jedinstvo korporativne moći s vladom, uključujući i UN, agendu čiji počeci sežu u početak 1970-ih, pa i ranije. Veliki Reset iz Davosa samo je ažurirani nacrt za globalnu distopijsku diktaturu pod kontrolom UN-a, koja se razvijala desetljećima. Ključni akteri bili su David Rockefeller i njegov štićenik Maurice Strong. Početkom 1970-ih vjerojatno nije postojala osoba koja je bila utjecajnija u svjetskoj politici od pokojnog Davida Rockefellera, tada uglavnom poznatog kao predsjednika banke Chase Manhattan.

Kreiranje nove paradigme

Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, međunarodni krugovi izravno povezani s Davidom Rockefellerom pokrenuli su blistav niz elitnih organizacija i trustova mozgova. To uključuje Rimski klub; 1001: Zaklada prirode, povezana sa Svjetskom zakladom za prirodu (WWF); konferencija Dana planeta Zemlje Ujedinjenih naroda u Stockholmu; studija čiji je autor MIT, Granice rasta; i Trilateralna komisija Davida Rockefellera.

Rimski klub

Godine 1968. David Rockefeller je s Aureliom Pecceijem i Alexanderom Kingom osnovao neo-maltuzijanski trust mozgova, Rimski klub. Aurelio Peccei, bio je viši menadžer automobilske tvrtke Fiat, u vlasništvu moćne talijanske obitelji Agnelli. Gianni Agnelli iz Fiata bio je intimni prijatelj Davida Rockefellera i član Međunarodnog savjetodavnog odbora Rockefellerove banke Chase Manhattan. Agnelli i David Rockefeller bili su bliski prijatelji od 1957. Agnelli je postao jedan od osnivača Trilateralne komisije Davida Rockefellera 1973. Alexander King, voditelj Znanstvenog programa OECD-a također je bio konzultant NATO-a. To je bio početak onoga što će postati neo-maltuzijanski pokret “ljudi zagađuju”.

Godine 1971. Rimski klub objavio je izvješće prepuno laži pod nazivom Granice rasta, koje je predviđalo kraj civilizacije kakvu smo poznavali zbog brzog rasta stanovništva, u kombinaciji s fiksnim resursima poput nafte. U izvješću se zaključuje da će bez značajnih promjena u potrošnji resursa “najvjerojatniji rezultat biti prilično nagli i nekontrolirani pad stanovništva i industrijskog kapaciteta”.

Temeljio se na lažnim računalnim simulacijama skupine računalnih znanstvenika s MIT-a. U njemu je navedeno hrabro predviđanje: “Ako se sadašnji trendovi rasta svjetske populacije, industrijalizacije, onečišćenja, proizvodnje hrane i iscrpljivanja resursa nastave nepromijenjeni, granice rasta na ovom planetu bit će dosegnute negdje u sljedećih sto godina.” Bilo je to 1971. Godine 1973. Klaus Schwab je na svom trećem godišnjem sastanku poslovnih lidera u Davosu pozvao Pecceija u Davos da prezentira Granice rasta okupljenim izvršnim direktorima kompanija.

Godine 1974. Rimski klub je hrabro izjavio: “Zemlja ima rak, a taj rak je čovjek”. Zatim: ”Svijet se suočava s dosad neviđenim skupom isprepletenih globalnih problema, kao što su prenapučenost, nestašica hrane, iscrpljivanje neobnovljivih izvora ili naftnog goriva, uništenja okoliša i lošeg upravljanja”. Tvrdili su sljedeće:

”…potrebno je ‘horizontalno’ restrukturiranje svjetskog sustava. Nužne su drastične promjene u normativnom sloju dakle, u sustavu vrijednosti i ciljevima čovjeka kako bi se riješile energetske, prehrambene i druge krize, tj. društvene promjene i potrebne su promjene individualnih stavova ako se želi izvršiti prijelaz na organski rast”.

U svom izvješću iz 1974., Čovječanstvo na prekretnici, Rimski klub dalje je tvrdio:

”Sve veća međuovisnost između nacija i regija mora se onda prevesti kao smanjenje neovisnosti. Nacije ne mogu biti međuovisne, a da se svaka od njih ne odrekne dijela svoje vlastite neovisnosti ili barem ne prizna ograničenja. Sada je vrijeme za izradu glavnog plana za organski održivi rast i svjetski razvoj temeljen na globalnoj raspodjeli svih ograničenih resursa i novom globalnom gospodarskom sustavu”.

To je bila rana formulacija UN-ove Agende 21, Agende 2030 i plana Velikog resetiranja iz Davosa 2020. godine.

David Rockefeller i Maurice Strong

Daleko najutjecajniji organizator Rockefellerove agende ‘nultog rasta’ ranih 1970-ih bio je dugogodišnji prijatelj Davida Rockefellera, naftaš milijarder po imenu Maurice Strong. Kanađanin Maurice Strong bio je jedan od ključnih ranih propagatora znanstveno pogrešne teorije da su emisije CO2 koje je stvorio čovjek iz transportnih vozila, postrojenja za ugljen i poljoprivrede uzrokovale dramatičan i ubrzan porast globalne temperature koji prijeti “planetu”, takozvano globalno zatopljenje.

Kao predsjedavajući Stockholmske konferencije UN-a za Dan planeta Zemlje 1972., Strong je promicao agendu smanjenja stanovništva i snižavanja životnog standarda diljem svijeta kako bi se “spasio okoliš”.

Strong je iznio svoj radikalni ekološki program:

”Nije li jedina nada za planet propast industrijaliziranih civilizacija? Nije li naša odgovornost postizanje toga”?

To je ono što se sada događa pod okriljem razvikane globalne pandemije.

Strong je bio čudan izbor za predvođenje UN-ove inicijative za okoliš, budući da su njegova karijera i njegovo značajno bogatstvo izgrađeni na eksploataciji nafte, poput neobičnog broja novih zagovornika ‘ekološke čistoće’, poput Davida Rockefellera ili Roberta O. Andersona s Instituta Aspen ili Johna Loudona iz Shella.

Strong je upoznao Davida Rockefellera 1947. kao mladi Kanađanin s osamnaest godina i od tog trenutka njegova je karijera postala vezana uz mrežu obitelji Rockefeller. Kroz njegovo novo prijateljstvo s Davidom Rockefellerom, Strong je u dobi od 18 godina dobio ključnu poziciju unutar UN-a pod rizničarom UN-a, Noahom Monodom. Sredstvima UN-a je dovoljno zgodno upravljala Rockefellerova Chase Bank. To je bilo tipično za model “javno-privatnog partnerstva” koji će primijeniti Strong; privatna dobit od javne vlade.

U 1960-ima Strong je postao predsjednik ogromnog montrealskog energetskog konglomerata i naftne kompanije poznate kao Power Corporation, tada u vlasništvu utjecajnog Paula Desmaraisa. Power Corporation je navodno također korištena kao politički fond za financiranje kampanja odabranih kanadskih političara kao što je Pierre Trudeau, otac štićenika iz Davosa Justina Trudeaua, prema kanadskoj istraživačkoj istraživačici Elaine Dewar.

Zemaljski summit I i Zemaljski summit u Riju

Do 1971. Strong je imenovan prvim zamjenikom tajnika Ujedinjenih naroda u New Yorku i glavnim tajnikom nadolazeće konferencije povodom Dana planeta Zemlje, Konferencije Ujedinjenih naroda o ljudskom okolišu (”Earth Summit I”) u Stockholmu, u Švedskoj. Također je imenovan te godine kao povjerenik Zaklade Rockefeller, koja je financirala njegovo pokretanje Stockholmskog projekta Dana planeta Zemlje. U Stockholmu je osnovan Program Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) sa Strongom na čelu.

Do 1989. Glavni tajnik UN-a imenovao je Stronga da predvodi Konferenciju UN-a o okolišu i razvoju 1992. ili UNCED (“Rio Earth Summit II”). Nadgledao je izradu tamošnjih ciljeva UN-a za „održivi okoliš“, Agende 21 za održivi razvoj koja čini osnovu Velikog resetiranja Klausa Schwaba, kao i stvaranje Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC) UN-a. Strong, koji je također bio član odbora WEF-a u Davosu, dogovorio je da Schwab bude ključni savjetnik na Summitu o Zemlji u Riju.

Kao glavni tajnik Konferencije UN-a u Riju, Strong je također naručio izvješće Rimskog kluba, Prva globalna revolucija, autora Alexandera Kinga, u kojem se priznaje da je tvrdnja o globalnom zatopljenju CO2 samo izmišljena prijevara kako bi se nametnula promjena:

”Zajednički neprijatelj čovječanstva je čovjek. U potrazi za novim neprijateljem koji bi nas ujedinio, došli smo na ideju da bi zagađenje, prijetnja globalnog zatopljenja, nestašica vode, glad i slično odgovaralo tome. Sve te opasnosti uzrokovane su ljudskom intervencijom, a jedino se promjenom stavova i ponašanja mogu prevladati. Dakle, pravi neprijatelj je samo čovječanstvo”.

Delegat predsjednika Clintona u Riju, Tim Wirth, priznao je isto, izjavivši:

”Moramo se nositi s problemom globalnog zatopljenja. Čak i ako je teorija globalnog zatopljenja pogrešna, činit ćemo pravu stvar u smislu ekonomske politike i politike zaštite okoliša”.

U Riju Strong je prvi predstavio manipulativnu ideju “održivog društva” definiranog u odnosu na ovaj proizvoljni cilj eliminacije CO2 i drugih takozvanih stakleničkih plinova. Agenda 21 postala je Agenda 2030 u rujnu 2015. u Rimu, s papinim blagoslovom, sa 17 „održivih“ ciljeva. U njemu je, između ostalog, navedeno sljedeće:

”Zemljište se, zbog svoje jedinstvene prirode i ključne uloge koju ima u ljudskom naselju, ne može tretirati kao obična imovina, koju kontroliraju pojedinci i koja je podložna pritiscima i neučinkovitosti tržišta. Privatno vlasništvo nad zemljom također je glavni instrument akumulacije i koncentracije bogatstva i stoga pridonosi društvenoj nepravdi. Društvena pravda, urbana obnova i razvoj, osiguranje pristojnih stanova i zdravih uvjeta za ljude mogu se postići samo ako se zemljište koristi u interesu društva u cjelini”.

Ukratko, privatno vlasništvo nad zemljom mora postati socijalizirano za “društvo u cjelini”, ideja dobro poznata u doba Sovjetskog Saveza i ključni dio Velikog resetiranja iz Davosa.

U Riju 1992., gdje je bio predsjednik i glavni tajnik, Strong je izjavio:

”Jasno je da su trenutni životni stilovi i obrasci potrošnje imućne srednje klase, uključujući visok unos mesa, konzumaciju velikih količina smrznute i gotove hrane, korištenje fosilnih goriva, kućanskih aparata, klimatizacije u domu i na radnom mjestu i stanovanje u predgrađu, nisu održivi”.

Do tog vremena Strong je bio u samom središtu transformacije UN-a u sredstvo za nametanje nove globalne tehnokratske “paradigme” potajno, koristeći strašna upozorenja o izumiranju planeta i globalnom zatopljenju, spajajući vladine agencije s korporativnom moći u neizabranoj kontroli gotovo svega, pod krinkom “održivosti”. Godine 1997. Strong je nadgledao izradu akcijskog plana nakon summita o Zemlji, Procjenu globalne raznolikosti, nacrt za početak Četvrte industrijske revolucije, popis svih resursa na planetu, kako će se oni kontrolirati i kako će ova revolucija bi se postigla.

U to vrijeme Strong je bio zamjenik predsjednika Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu Klausa Schwaba. Utemeljitelj Davosa Klaus Schwab pisao je 2015. o Strongovoj smrti sljedeće:

”Bio je moj mentor od osnutka Foruma: veliki prijatelj; nezaobilazni savjetnik; i dugi niz godina član naše Zakladne uprave”.

Prije nego što je napustio UN zbog korupcijskog skandala ”Iračke hrane za naftu”, Strong je bio član Rimskog kluba, povjerenik Instituta Aspen, povjerenik Zaklade Rockefeller i Zaklade Rothschild. Strong je također bio čelnik ”Temple of Understanding of the Lucifer Trust ”(ili Lucis Trust odnosno ”Hrama za razumijevanje povjerenja Lucifera”). Hram je smješten u katedrali svetog Ivana Blaženog u New Yorku.

”…gdje poganski rituali uključuju pratnju ovaca i goveda do žrtvenika na blagoslov. Ovdje je potpredsjednik Al Gore održao propovijed, dok su sudionici hodali do oltara na kojem su bile zdjele pune komposta i crva”.

Ovo je mračno podrijetlo Schwabove agende Velikog Reseta, prema kojoj bismo trebali jesti crve i prema kojoj ne bismo trebali imati privatno vlasništvo kako bismo “spasili planet”. Program je mračan, distopijski i namijenjen je eliminaciji milijardi nas ”običnih ljudi”.

Autor: F. William Engdahl