Snažna potpora pape utrpavanju Hrvatske u Europsku uniju

Kao što je urbi et orbi poznato, 4. i 5. lipnja Hrvatsku pohodi papa Benedikt XVI. Običaj je na papskim putovanjima izvan Italije da papa odgovori na nekoliko pitanja već u avionu. Ovaj je papa odlučio tom prigodom progovoriti o osobnoj povezanosti s hrvatskim narodom, o hrvatskoj prošlosti i značenju Alojzija Stepinca za Hrvatsku, ali i Crkvu. Osudio je i ustaški režim držeći ga diktaturom i lažnom autonomijom koja je bila „instrumentalizirana od Hitlera i njegovih pomagača.

Kardinal Stepinac je to shvatio jako dobro, pa je branio humanizam u suprotnosti tome režimu, braneći Srbe, Židove, Rome i pateći zajedno s njima.“

Govoreći o svom prijatelju hrvatskom kardinalu Franji Šeperu, koji je bio njegov prethodnik na čelu Kongregacije za nauk vjere (nekada poznatije kao „papinska inkvizicija“), naglasio je kako mu je Šeper pomogao da shvati i upozna Hrvate jer je bio veliki Hrvat i veliki europejac. On i pokojni kardinal Kuharić, kao i kardinal Bozanić – istaknuo je Ratzinger  uvijek su mu govorili da Hrvatska nije na Balkanu, nego u Srednjoj Europi“. Stoga zaključuje da bi bilo „logično, pravedno i potrebno da Hrvatska uđe u Europsku uniju gdje povijesno i kulturno oduvijek pripada.“

Dakako, pritom i papa, kao i čitava oligarhija, uporno miješa Europu i Europsku uniju. Europa je prekrasan kontinent i nema ništa loše u europejstvu i europskoj suradnji, ali – na temelju brojnih dokaza – posve je jasno da je mnogo toga lošeg u Europskoj uniji.

Ni papi, dakako, nije promaklo da „među Hrvatima postoji određena doza euroskepticizma“, ali je to pripisao „briselskoj birokraciji i racionalističkoj kulturi koja danas u Europi nema previše sluha za bogatstvo povijesne raznolikosti.“ 

Unatoč toj kritici europske birokracije, papa (ničim izazvan) smatra da će „Hrvatska sa svojim ljudskim i ekonomskim resursima proširiti europski horizont i obogatiti ga na kulturan i duhovan način“. Kako bi to Hrvatska uopće mogla, budući da će u Europi predstavljati „silu“ jačine statističke pogreške, papa nije precizirao.

Ratzinger također nije potanje objašnjavao zašto smatra „da većina Hrvata s velikom radošću misli na trenutak ulaska u članstvo“ u Europskoj uniji. Otkud mu podatak da Hrvatima skaču srca od radosti kad misle na trenutak pristupanja Uniji zbilja nije jasno. Budući da i najoptimističnija, od oligarhije naručena istraživanja o podršci naroda pristupanju Hrvatske Uniji uglavnom sadrže i podatak da čak ni oni koji ulazak u EU podržavaju ne smatraju da će se samim time nešto spektakularno promijeniti nabolje. Stoga je vrlo upitno raduju li se građani Hrvatske kad misle o pristupanju naše zemlje toj neoliberalnoj korporatističkoj federaciji.

Ulazak Hrvatske u Uniju i papa vidi kao svršen čin

Ni papa, kao ni ostatak oligarhije, ni u jednom trenutku ne dopušta da narod, recimo, odluči nešto drugo – da ne uđe u Europsku uniju. Ulazak Hrvatske u EU predstavlja se, kao i uvijek kad o njemu pričaju pripadnici udružene oligarhije, kao već svršen čin. Papa, naime, ističe: „O dvadesetoj obljetnici proglašenja neovisnosti i uoči punopravnog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, davna i nedavna prošlost vaše zemlje potiče na promišljanje sve europske narode pomažući, kako svakom pojedincu, tako i čitavoj zajednici, da očuva i obnovi neprocjenjivu zajedničku baštinu ljudskih i kršćanskih vrijednosti“. I za papu je, kao i za Jadranku Kosor, posve nepojmljivo da bi možda narod mogao htjeti ostati izvan EU.

Nije ništa novo da udružena vjersko-politička oligarhije ima zajednički stav o neminovnosti utrpavanja Hrvatske u zlosretnu europsku federaciju. Utjecajni i moćni „velikodostojnici“ svih boja, — od komunista do katolika, i iz raznih sinekura – od bankara do gospodarstvenika, od medijskih mogula do naftaša, od političara do crkvenjaka – nevjerojatno se dobro slažu oko nekih globalnih, strateških zajedničkih ciljeva.

Njihove su ideološke, političke i ine razlike posve nepremostive, no čini se da ipak postoji nešto što ih, na određenoj razini veže. Postoji, kako se vidi, određena skupina ciljeva koji su im zajednički, bez obzira na stranačku, vjersku ili ideološku pripadnost. A Europska je unija nesumnjivo jedan od važnijih takvih ciljeva.

Podsjetimo, još u listopadu 2010. Predsjedik Ivo Josipović sastao se s papaom u Vatikanu. I tada je papa Benedikt XVI. svesrdno podržao ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u koju bi, naglasio je, trebale ući i ostale balkanske zemlje. Josipović je tada papau izvijestio kako je vrlo važna borba protiv korupcije i kako Hrvatska provodi reforme za ulazak u Europsku uniju.

I kardinal Bozanić, da ne bi bilo zabune, već je ranije istaknuo da je „Crkva od početka - i Sveti Otac Benedikt XVI,, i njegovi prethodnici, papa Ivan Pavao II. i sve do Pia XII., - uvijek podržavala zajedništvo europskih naroda i europskih zemalja. To čini i danas. Kako znamo, svi su začetnici EU bili upravo uvjereni katolici. Stoga možemo reći da crkva gleda otvoreno na sva pitanja, a ne želi zatvoriti oči ni pred teškoćama.“

Oligarhija složna: Hitno u EU!

Obrni-okreni, oligarhiji Unija nikako da siđe s usana. Radi li se o upravljanju državom, vođenju politike ili pak naviještanju evanđelja: svim je tim „velikodostojnicima“ Europska unija visoko na listi prioriteta. I svi se slažu da Hrvatska (i ostatak „zapadnog Balkana“) treba hitno ući u nju.

Zbilja je malo tema oko kojih će se posve složiti ama baš svi – od Jadranke Kosor, preko Vesne Pusić, Ive Josipovića, Hillary Clinton, Milorada Pupovca do pape Benedikta! Pjesma o Europskoj uniji jedna je od rijetkih simfonija koju taj shizofreni zbor znade uistinu lijepo otpjevati. Je li tu ikome išta čudno?

Svima je jasno zašto naši političari tako rado pjevaju o Uniji – zato jer su si zamislili da će se, kad uđemo u Uniju ondje uvaliti u meke fotelje, a džepove nafutrati eurima. Toliko o političarima. Ali zašto papa toliko gudi hvalospjeve Uniji, zašto namjerno miješa Europu i Europsku uniju i želi utrpati Hrvatsku u tu federaciju?

Katolička crkva svesrdno i sustavno podržava i zagovara uspostavu Novoga svjetskog poretka. Papa Benedikt XVI., osim što jasno zagovara ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u dokumentu „Caritas in Veritate“ (Ljubav u istini) iz godine 2009. pod točkom 67. piše kako se „snažno osjeća potreba, pa čak i usred globalne recesije, za jednu reformu Ujedinjenih naroda, a tako i za institucije gospodarstva i međunarodnih financija, tako da koncept obitelji sviju naroda može steći pravu vrijednost. Također se osjeća da je potrebno hitno pronaći inovativne načine primjene načela odgovornosti za zaštitu i davanje siromašnijih naroda te učinkovit glas u zajedničkom donošenju odluka. To se čini potrebnim da bi se došlo do jednog političkog, pravnog i ekonomskog poretka koji može povećati i čak dati smjer za međunarodnu suradnju za razvoj svih naroda u znaku solidarnosti.“

„Zbog toga postoji hitna potreba za jednu istinsku svjetsku političku vlast, kao što je to moj prethodnik blaženi Ivan XXIII. naveo prije nekoliko godina. Takva tijela bi trebala biti regulirana zakonom, da poštuju dosljedno načela supsidijarnosti i solidarnosti, kako bi utvrdili opće dobro. Nadalje, takav autoritet bi trebao biti univerzalno priznat kako bi imao efektivnu snagu. ... Integralni razvoj svih naroda i međunarodne suradnje zahtijeva uspostavu jednog više važećeg stupnja jednog međunarodnog poretka, koji je obilježen kroz supsidijarnosti i koji na taj način upravlja s globalizacijom. Dalje potrebno je konačno ostvariti jednu povezanost između moralne i društvene sfere, te veza između političke i ekonomske i civilne sfere, kako je već utemeljeno u povelji Ujedinjenih naroda“, kaže papa Benedikt.

Papa i Novi svjetski poredak

Posve je jasno da „jedna istinska svjetska politička vlast“ o kojoj papa zbori predstavlja zapravo uspostavu nedemokratskog Novog svjetskog poretka, što zagovara cjelokupna svjetska političko-korporatistička oligarhija. Europska je unija tek jedna faza u uspostavi takvoga svjetskog poretka, i ne začuđuje što čitava oligarhija želi pomake u smislu njegova punog ostvarenja.

Stoga i papa želi Hrvatsku hitno vidjeti u Europskoj uniji, a što je u skladu sa zaključkom Rimskog sinoda koji je još u listopadu 1999. istaknuo da je nužno "poduprijeti, s hrabrošću i hitnošću, proces europske integracije." Ali to je u skladu i s činjenicom da su Katolička crkva i Europska unija iluminatske ekspoziture tzv. Novoga svjetskog poretka. Crkva očito teži biti duhovnom dimenzijom Novoga svjetskog poretka.

Jer, kako drukčije tumačiti njihovu izuzetnu bliskost? Točno je da je danas teško biti u bilo što siguran, pa stoga sve valja provjeravati. Međutim, može se shvatiti da je teško objektivno razmotriti bilo koju pojavnost ako joj se unaprijed bezrezervno poklanja vjeru. U tom smislu za razumjeti je teškoće koje u tom smislu stoje pred vjernicima Rimokatoličke crkve kojima (bar nekima) postaje sve jasnije da se određeni njeni postupci i ne mogu logično objasniti ni na koji drugi način osim da se sama ta vjerska zajednica svrstala u falange Novog svjetskog poretka.

S obzirom da im je takva misao krajnje neprihvatljiva, vjernici obično nastoje zažmiriti nad određenim postupcima organizacije kojoj su vjerovali (ili su joj još uvijek vjerni) i okriviti sve moguće „unutarnje i vanjske neprijatelje“ za napad na nju. Ali, ta crkva najbolje razobličuje samu sebe, i nitko joj u tome ne treba pomagati. Činjenica da se kada su u pitanju ovi prostori ta vjerska zajednica intenzivno bavi geostrategijom (namjesto isključivo evanđeljem), već je sama po sebi dovoljna da se čovjek upita o njenoj pravoj ulozi.

A svojim bezrezervnim zagovaranjem pristupanja čitavog Balkana u diktatorsku briselsku EU-federaciju (što je njen vrhovni poglavar jasno iznio već nekoliko puta), osudom svakom kritičkog mišljenja, a u zadnje vrijeme i osudom kritičkog mišljenja u odnosu na Europsku uniju, — crkva najbolje sama razotkriva svoje istinske namjere, koje su u tom smislu sve samo ne vjerske prirode. Tko ima oči neka vidi.

Politička odluka uvijena u prozirni vjerski celofan

U dvojbi o istinskim namjerama i ciljevima neke organizacije, najbolje je pogledati plodove koje donosi, pa tek onda razmisliti treba li joj vjerovati. To je teško učiniti ako toj organizaciji unaprijed poklonimo svoje povjerenje. No, kome i uz obilje dokaza krljušti nikako da spadnu s očiju, taj ima pravo vjerovati što mu drago, pa makar to bilo i ono što mu servira takva organizacija. Zapazivši začuđujuću sklonost te organizacije Europskoj uniji uz njezinu neprijepornu sklonost gomilanju enormnih materijalnih dobara, kad netko ne bi znao da se radi o crkvi mogao bi pomisliti da je zapravo riječ o korporaciji.

Svoje ciljeve o uspostavi i njegovanju hladnog neoliberalnog korporatističkog kapitalizma nasuprot bijedi malog čovjeka, kao ni posvemašnji deficit demokracije u svojim institucijama Unija uopće ni ne krije- sve je jasno da jasnije ne može biti. Nitko ne može danas reći da je o temeljima na kojima počiva Unija neobaviješten. Čak ni papa.

Papa je 4. lipnja 2011. došao u Hrvatsku da bi blagoslivljao vjernike, prenio poruku mira, družio se s mladima, zajedno sa svojom pastvom proslavio „dan hrvatske katoličke obitelji“ — i poslao jasnu političku poruku da Hrvatska mora u Europsku uniju! Ostaje nam samo nadati se da će i oni koji mu vjeruju shvatiti zašto zapravo papa u celofan vjere vješto uvija oligarhijsku odluku o prodaji Hrvatske institucijama Europske unije i Novoga svjetskog poretka.

Izvor: www.europskaunija.yolasite.com

http://razotkrivanje.net/