Шта Србима и о Србима мисли један од посредника за довођење папе у Србију, бискуп дубровачки Мате Узинић, човек који се не тако давно братимио с епископом херцеговачким Григоријем, може се видети из „Propovijedi na misi za poginule branitelje”, коју је Узинић изговорио 6.12.2011.

+++

Propovijed na misi za poginule branitelje

Mnogi se već dvadeset godina pitaju kako je bilo moguće napasti Dubrovnik koji nije imao niti jedan vojni objekt i samo je, nedovoljno svjestan toga tko mu se nalazi u blizini, želio mirno živjeti svoju svakodnevicu. No, zar trebaju razlozi mržnji i bezumlju koje je, pod izlikom navodne zaštite 'golorukog i ugroženog srpskog naroda', prije napada na Dubrovnik okupiralo veliki dio Hrvatske, protjeralo iz tih dijelova gotovo svo nesrpsko stanovništvo, srušilo brojne kuće, spalilo crkve, obeščastilo križeve, slike, grobove, silovalo, zatočilo i mučilo, a u Vukovaru, Škabrnji, Borovu Naselju i na tolikim drugim mjestima Hrvatske učinilo zločine za koje smo mislili da se nikad više neće ponoviti? Dubrovnik je neprijatelju s lica skinuo sve maske i svijetu pokazao s kim ima posla. I u tom je, usuđujem se to reći, nemjerljiv doprinos ovog grada i njegovih branitelja i stanovnika konačnom oslobođenju svih dijelova Hrvatske. Nažalost, kroz ovih dvadeset godina maske su se opet stavile. Svijet i njegovi politički sudovi zaboraviše tko je bio agresor, a tko žrtva. Žalosno je što i mi sami postajemo žrtva te opće amnezije. Dogodi li se to, dogodi li se da istinu o Vukovaru, Dubrovniku, domovinskom ratu i hrabrim hrvatskim braniteljima ne prenesemo budućim generacijama i dozvolimo drugima da nam pišu povijest, da proglase zločinačkim pothvatom pojedine neprihvatljive i neshvatljive događaje koje, nažalost, nismo spriječili i potom adekvatno ispitali i kaznili, ponovit će nam se ono što nam se događalo prije dvadeset godina. Ova naša obilježavanja obljetnica, ove godine je dvadeseto, trebaju nam pomoći da ne zaboravimo.

Епископ Захумско-Херцеговачки и Приморски г. Григорије на свечаном заређењу новог бискупа дубровачког  Мате Узинића, у Дубровнику 19. марта 2011. године

Mnogi se već dvadeset godina pitaju i još nešto, a to je kako je bilo moguće u uvjetima u kojima smo bili obraniti Dubrovnik, obraniti Hrvatsku i postići konačnu slobodu svakog dijela njezinog teritorija. Zaista kako je bilo moguće ako znamo da smo bili u doslovnom smislu 'goloruki' pred vojskom koja je u to vrijeme uživala glas šeste voje sile u Europi (kako su naši neprijatelji sebe voljeli i vole predstavljati). I kako bolno smiješno zvuči odluka od 25. rujna 1991. godine kojom je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda donijelo odluku o embargu na oružje za cijelo područje bivše Jugoslavije. Sinoć smo na svečanoj akademiji slušali brojne priče o onomu što se događalo od početka listopada i osobito 5. i 6. prosinca 1991., a uz te priče čuli smo i neke druge koje se svode na zaključak da je s vojnog gledišta Dubrovnik, a isto se može reći i za cijelu Hrvatsku, bio neobranjiv. A obranio se. I dočekao potpunu slobodu.

Svi se slažemo da je u tome bio nemjerljiv doprinos hrvatskih branitelja – bez obzira koju su uniformu nosili i kako su se zvali – kojima ovim Danom branitelja Dubrovnika i ovom svetom misom koju namjenjujemo za poginule branitelje Dubrovnika, želimo izraziti svoju duboku zahvalnost i poštovanje. Jesu li, međutim, oni bili dovoljni da bi grad koji s vojnog stajališta nije bio obranjiv, bio obranjen, a onda i sva okolna područja oslobođena?

Vjerujem da ćemo se svi složiti da su uz branitelje svoj veliki doprinos obrani i slobodi ovog grada dali njegovi stanovnici koji su, svatko na svom mjestu i u svojoj ulozi, činili ono što su mogli. Ponekad je to bilo tek dizanje glasa, poput glasa mog predšasnika mons. dr. Želimira Puljića koji je pozivao: Ohrabri se moj narode, a ponekad, i više od ponekad, ugrađivanjem vlastitog života u žrtvu ovog grada. Zato se u ovoj misi želimo sjetiti poginulih vatrogasaca, kao i svih drugih civilnih žrtava rata na našem području. Je li, međutim, i to bilo dovoljno?

Koliko god da nas svih ovih godina pokušavaju uvjeriti u suprotno – to su pokušavali i onim letcima koje su bacali na Dubrovnik i onim montažnim uradcima kojim je nedavno popljuvan Dan sjećanja na žrtvu Vukovara – mi znamo da naše slobode ne bi bilo bez jedinstva hrvatskog naroda. Bilo je problema i poteškoća, ali nisu li oni razumljivi ako znamo da smo bili, poput Davida koji se našao pred Golijatom, razoružani i nenaviknuti na oružje. Zato se u ovom misnom slavlju sa zahvalnošću želimo prisjetiti i tadašnjeg državnog vodstva na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ali i svih onih koji su svojom podrškom, molitvom, porukama, humanitarnom pomoći u tim teškim trenucima bili blizu ovoga grada, njegovih stanovnika i branitelja. Svi su oni, svatko na svoj način, uspjeli doprinijeti slobodi i ovaj grad - biser hrvatske kulture i slobode, dovesti zajedno s cijelom domovinom do konačne slobode. Ponekad je to bilo nažalost i uz cijenu velikih žrtava, ali uvijek i sa sviješću koju je odražavala povijest ovog slavnog grada, a koju je, kad je sloboda u pitanju, u stih salio naš Gundulić poručujući da „sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti". U ovoj svetoj misi želimo moliti i za vječni pokoj svih onih koji su među njima u međuvremenu preminuli. No je li i to bilo dovoljno da bi ovaj grad koji je vojno bio neobranjiv bio obranjen? Odgovor je i ovog puta negativan. Kako se onda to dogodilo?

Želio bih se u svom traženju odgovora na ovo pitanje prisjetiti dubrovačke povijesti koja je usko povezana s našim Parcem sv. Vlahom koji se 972., kada su Mlečani planirali napasti Dubrovnik i osvojiti ga, ukazao gradskom svećeniku Stojku za vrijeme molitve i upozorio ga na opasnost i tako spasio grad. Nije, dakle, samo snaga branitelja, jedinstvo grada i naše nacionalno jedinstvo, koje se očitovalo na različite načine, doprinijelo našoj obrani i slobodi, nego je uz sve to i baš zbog toga to bilo i jedinstvo ovog grada s njegovim Parcem, kojemu je na onaj strašni petak 6. prosinca 1991. u pomoć pritekao i sv. Nikola koji se slavio taj dan, ali i naša nebeska majka koju u našoj katedrali slavimo kao Gospu od Porata, a u biskupijskom svetištu u Gospinom polju kao Gospu od Milosrđa. U konačnici, bilo je to jedinstvo s Bogom u molitvi jednog naroda, jer svi smo tad na ratištima i u vlastitim domovima, u crkvama i na trgovima, pred zidovima bola i u skloništima, s molitvom na usnama i krunicom u ruci ili oko vrata, bili svećenik Stojko. I zato smo uspjeli!!! I zato se dogodilo ono što je vojno gledano bilo nemoguće, zato je obranjeno ono što je bilo neobranjivo, a mi, zajedno s Izaijom, možemo klicati: „Na visoku se uspni goru blagovjesnice sionska!" – Zašto ta gora ne bi bila naš Srđ? – „Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! ... Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada". Doista, dvadeset godina kasnije s ponosom možemo primijetiti da se na Dubrovniku i cijeloj našoj domovini dogodilo ono o čemu je progovorila liturgija, osobito evanđelje, ovog utorka drugog tjedna došašća. Onda kad se činilo da smo izgubljeni, a u pojedinim trenucima smo to doista i bili, tako da nismo znali kako dalje i što nam je činiti – čuo sam da su neki čak razmišljali, a i dobronamjerno pripremali predaju grada – Bog nas nije napustio nego nas je, kao zalutalu ovcu u evanđelju, potražio, našao i zaštitio od grabežljivih vukova, barbara s istoka koji su na današnji dan bombardirajući Grad, njegove mire i palače, željeli skršiti svaki otpor, a uspjeli izazvati tek prkos i odlučnost da Grad ne smije pasti. Koliko god je bilo strašno vidjeti Grad kako gori i još strašnije brojiti njegove mrtve i ranjene, to je bio onaj odlučan trenutak u kojemu kao da se sve prelomilo, kao da je ponovo obnovljena svijest ovog grada i njegovih stanovnika koja jedno vrijeme skoro bijaše zaboravljena, a bojim se da danas nakon dvadeset godina ponovo blijedi u našoj svijesti, o tome da jedino Bog – a Blažena Djevica Marija, sv. Vlaho, sv. Nikola, branitelji i svi drugi gore nabrojeni su bili samo u njegovoj službi – donosi istinsku utjehu i dokončava ropstvo.

Neka nam ovo što se dogodilo – ne samo prije dvadeset godina nego bezbroj puta u prošlosti – bude pouka. Ta pouka je poziv na onaj duh jedinstva koji je u ratu, nažalost ne i u miru, povezivao naše branitelje. Netko sinoć reče da se u ratu stekne u malo dana više prijatelja nego u pet života. Ona je također poziv na jedinstvo ovog grada i svih njegovih stanovnika. Poziv je ona i na jedinstvo i suradnju oko dobra s onima kojima je ovaj narod pred dva dana na četiri godine povjerio ovu državu. Svima nam je, bez obzira na naša politička opredjeljenja, u interesu da vlast koju smo izabrali bude dobra i poštena. I svi smo joj, vodeći se svojom savjesti i kršćanskim načelima, u tome pozvani pomoći. Osobito je, međutim, ovo pouka i poziv na ponovno jedinstvo sa svojim Bogom bez kojeg bi sva druga jedinstva bila tek privid jer bez Boga i jedinstva s njim, kaže Izaija „Svako je tijelo trava, ko cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, kad dah Gospodnji preko njih prođe". Želite li dokaz? Sjetite se onog što se događalo prije dvadeset godina sa 'cvijetom' šeste europske vojne sile koja je postala velikosrpska mašinerija i onom što je, između ostalog i na našem dubrovačkom području, od nje ostalo. Zato glas Izaije proroka i danas viče. Viče nama ovdje okupljenima u Dubrovniku na dan molitve, sjećanja i zahvalnosti, viče Hrvatskoj, Europi i cijelom svijetu koji grcaju u ekonomskoj krizi: „Pripravite put Gospodnji u pustinji poravnite u stepi stazu Bogu našemu! Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi! Objavit će se tada Slava Gospodnja."

+ Mate Uzinić, biskup dubrovački

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=295:propovijed-za-branitelje&Itemid=529

Напомена: Опремање текста фотографијама наше - прим. "Борба за веру"